Slkovonost: Masthead illustration of the Solidarity logo: Solidarność,Gdansk 1981.
Izjava solidarnosti s radnicima Uljanika i 3. maja
Mi pisci solidariziramo se sa štrajkašima u Uljaniku i 3. maju. Podržavamo njihovu sindikalnu borbu za gole plaće i pravo na rad. S Vama, Trećemajci i Uljanikovci, stojimo svim srcem. Poštujemo Vašu borbu za dostojanstvo Vašeg rada, dostojanstvo Vaših obitelji i Vašeg položaja u društvu. Ne dajte se podijeliti, mi smo s Vama, s Vama je čitava Hrvatska.
Ne dajte se podijeliti jer to žele drugi – žele da se svi osjećamo sami, ostavljeni bez obzira bili mi radnici, namještenici, mali poduzetnici, pisci… Ako imate osjećaj da ste prodani i prevareni, Vaša borba je to plemenitija jer ju ne vodite samo za Vas.
Vi svojim štrajkom zastupate poštenje koje, čini se, u našoj zemlji sve manje vrijedi. No, to nije sve što činite, vi istovremeno zastupate onu pravu Europu u nestajanju – Europu radničkih prava.
Niste sami. Pisci, učitelji, umjetnici, novinari, radnici dijele Vašu sudbinu tjeskobe kako će preživjeti narednih mjesec dana. Ne dajte se podijeliti, niste izolirani. Ključna riječ koja je ujedno i nasušno potrebna vremenu lišenom vrijednosti je solidarnost.
Brodove ovdje gradimo od kad je svijeta i vijeka, a u modernija doba već više od stoljeća i pol. Brodograditelji su onaj humus hrvatskog urbaniteta koji je bitan za održanje kulture jednog naroda. Ako Nizozemska, Španjolska, Italija mogu održati i razvijati svoju brodogradnju, tko kaže da Hrvatska ne može? Hrvatska to mora, ako hoće zadržati europski kulturalni, gospodarski, društveni standard, ako kani opstati. Hrvatska vlast se hvali kako je naša brodogradnja među četiri najveće u Europi i deset najvećih u svijetu. Ali ne da radnicima plaće?!
Ako ova nomenklatura drži do sebe i Vas, zašto to ne čini? Ona tu slavnu brodogradnju jednostavno mora održati!
Ujedno, ovime pozivamo kolege pisce, umjetnike i radnike u obrazovanju i kulturi da u što većem broju podrže Vas, radnike štrajkaše Uljanika i 3. maja
Zagreb, Rijeka i Pula, 25.kolovoza 2018,
Slađana Bukovac ,Zoran Ferić ,Marijan Grakalić, Đurđa Knežević, Nikola Petković, Nenad Popović, Milan Rakovac, Velimir Visković, Mirjana Mrkela, Ivica Buljan, Tilda i Marko Goreta, Mira Lorger, Aida Bagić, Boba Đuderija, Ferida Duraković, Marina Banićević, Duška Boban, Sanja Modrić, Dražen Katunarić, Marijana Hameršak, Srđan Dvornik, Biljana Romić, Goran Božičević, Saša Zelenika, Ena Bukal, Jandre Drmić, Magdalena Obradović, Mika Lamešić, Zoran Žmirić, Ksenija Kancijan, Marijana Matković, Svjetlana Hribar, Vladimira Mascarell, Neven Palaček Papageno, Ivanka Blažević Kiš, Eva Bulić, Dunja Janković, Mario Benčić, Luciano Lukšić, Sonja Kušec, Ljubica Konc, Lili Koci, Davorka Semenić Premec, Miroslav Tičar, Tonči Majica, Srećko Blažičko, Nikola Gamilec, Inge Privora, Branimir Zlamalik, Tanja Cvrlje Vladović, Jadranka Barišić, Mladen Smoljo, Vanda Acinger Savitri, Igor Štiks, Milko Valent, Ratka Višnić, Damir Dević, Vesna Paladin, Ninoslav Žagar, Dubravko Mitrović, Sonja Smolec, Nataša Medved, Leonida Kovač, Ivek Milčec, Jasna Grubješić Rodić, Saša Broz, Mato Pavličević, Stefan Simić, Josipa Bubaš, Sanja Milardović, Karolina Šuša, Nensi Pereša Licul, Hrvoje Barbir Barba, Stanka Brljević, Ferida Duraković.
Slađana Bukovac: Nekoliko nas pisaca potpisalo je ovu izjavu, u kojoj se solidariziramo s radnicima Uljanika, i 3. maja. Pokrenuli smo to u kućnoj radinosti, i iz vlastite potrebe. Unatoč svim ovim spinovima koje slušam već danima, kako su radnici sami sebi krivi, pa očekivanja nekakve povratne solidarnosti, jer, je li, oni nisu reagirali na nekakve druge društvene nepravde.
Ali solidarnost nema razloge. Ona se tiče empatije, shvaćanja da ta propast pojedinačnog vodi u našu kolektivnu propast, da smo mi, i KV zavarivači, u ovom trenutku jedno. Da gledamo scenarij pomoću kojeg su propale tvrtke naših roditelja; ovdje, u Puli, to su djeca Uljanikovaca, ja se sjećam mučnog bankrota tvrtke u kojoj je cijeli život radila moja majka, Pamučne predionice Glina. Jednako “nekonkurentne”, ali istodobno jednako pokradene, oglodane do kosti, iz koje je “menadžment” izašao neoštećen, bez pravne, pa čak i moralne krivnje.
U ponedjeljak, radnici Uljanika i Trećeg maja doći će na Markov trg. Većina ih tamo nikada ranije nije bila. Oni će se zateći na tom pompoznom trgu, s transparentima. Vi, koji ste iz Zagreba, ne dopustite da budu sami. Jednako kao što nisu bili sami ovdje, u Puli. Možda vam je sve to apstraktno, i daleko. Ali dođite ih podržati. To je jedna od posljednjih industrija čijoj ćete propasti svjedočiti. Povedite i djecu, da vide radnike, pitanje je hoće li tu egzotičnu vrstu više ikad vidjeti tako masovno, na ulici. U “novim” profesijama koje ih zamjenjuju, neće biti prava na štrajk, na nezadovoljstvo, na javne istupe. To je gotovo kao nekakav povijesni rezime, zoološki vrt s egzotičnim životinjama iz prošlosti. Ne nasjedajte na priče ovih bolesnika s leptir-mašnama, koji će vam objasniti kako su “radnici vlasnici brodogradilišta”. Općenito, ne vjerujte mesnatim ljudima s leptir mašnama, oni nikad nisu bili na dnu, uvijek spretno plutaju, nemaju pojma o tome kako život izgleda u praksi, i kakvi su uvjeti u hali pod nadimkom “Sahara”. Oni fizički nisu predisponirani da izdrže okrutnost koju zagovaraju, na Divljem Zapadu kojem se dive, netko bi ih u saloonu ustrijelio u prvih pet minuta, već zbog činjenice da nose očale.
Ako ste iz Zagreba, nemojte ih u ponedjeljak ostaviti same, na tom povijesno spektakularnom trgu, kao da vas se to uopće ne tiče. Osim očaja, oni ne posjeduju ništa. Ništa se neće promijeniti, ništa se neće dogoditi. Ali pridružite im se, odplešite zajedno taj posljednji ples. Pokažite im da nisu sami, da nitko nije sam. To su vaši, i moji roditelji, one oskudne plaće od kojih su nam financirali školovanje, traperice, tenisice. Kod kuće ih čekaju ista takva, skromna djeca. Majke koje potajno plaču nad sudoperom. Vjerojatna, često neizbježna, emigracija. Brodogradilišta u Italiji, Nizozemskoj. Adrese s kojih će stizati novac odsutnih očeva.
Ne ostavljajte ih same, i ne mislite da to ne spada u vaš set problema, lijepo vas molim. To su dostojanstveni, izdržljivi ljudi, koji raspolažu znanjima i vještinama koja, kao i znanja i vještine uopće, u ovoj zemlji više nikom ne trebaju. Kao što sve pomalo postaje nepotrebno, u kolektivnoj tragediji kojoj svi skupa svjedočimo.
Svatko tko hoće potpisati peticiju, neka se obrati Marijanu Grakaliću, na profilu https://www.facebook.com/marijan.grakalic.
radio gornji grad 
