Dva alkemičara

Nekoliko riječi rodonačelnicima fantastičnog realizma i autorima “biblije” istraživača okultnog u modernom svijetu

Piše: Marijan Grakalić
Kada se davne 1960. godine pojavila u Francuskoj knjiga Luisa Pauwelsa i Jacquesa Bergiera Jutro čarobnjaka, s podnaslovom koji kazuje kako se radi o proučavanju “fantastičnog realizma”, malo tko je vjerovao da će ona u nekoliko godina postati “Biblijom” istraživača nepoznatog i okultnog u modernome svijetu i nezaobilazno štivo za “proroke” Novog doba kasnije najavljenog u kompleksnim i širokim društvenim pokretima mladih s kraja šezdesetih godina koji promoviraju obnovu drevne mudrosti, novi gnosticizam, transformirane hinduističke i budističke kultove i orijentalne duhovnosti pristigle na Zapad, prvo pričešće zemaljske civilizacije od strane drevnih astronauta, alternativni pogled na svijet, para-normalnu stvarnost i, dakle, sve ono što danas čini golemi spektar aktualnih marginalnih religioznosti prisutnih u globalnim razmjerima. No pitanje je da li je uspjeh ove knjige koja je ubrzo nakon francuskog izdanja (Le Matin des magiciens), već 1963. godine prevedena na engleski (The Dawn of Magic) i njemački jezik (Aufbruch Dritte Jahrtusend), uopće iznenađujući.

Duhovno bespuće poraća

Naime, već šezdesetih u Parizu izlazi kultni časopis koji se bavi nesvakidašnjim i komparativnim proučavanjem ezoterije, šamanizma, religije i okultnog pod naslovom Planeta, a uređuje ga upravo jedan od autora, Luis Pauwels. U njemu surađuje i čuveni historičar religija i mitova, istraživač i pisac Mircea Eliade koji se tada bavi idejom kozmičkog karaktera onostranoga. Nešto prije toga, 1954. godine, već je bila izašla također čuvena knjiga Aldousa Huxleya Vrata percepcije koja je kasnije postala pravo evanđelje za eksperimentiranje s psihodeličnim drogama i proširenim stanjima svijesti.

Godine 1957. Alan Watts objavio je svoju čuvenu raspravu Put zena koja u jednom dijelu opisuje i širenje ovog vjerskog nauka na zapadu i njegovo značenje koje je imao za američku beat generaciju te pisce kao što su Salinger ili Kerouac. Istodobno tu su i brojni drugi autori koji proučavaju i pišu o drevnim mitovima, značenju i obliku vjerske i magijske prakse u modernom društvu i transformaciji čovjeka (Leon Festinger, P. D. Ouspensky, Otto Rank, Joseph Campbell, John Bolfeld, Erich Fromm, Lewis Mumford, Paramahansa Yogananda, itd.). Sve to prestalo je time biti predmetom uskih znanstvenih rasprava ili zatvorenih sinekura sveučilišnih predavanja i nenadano postalo dijelom zanimanja golemog broja tadašnje mladeži koja je u duhovnom bespuću nakon Drugog svjetskog rata i značajnih svjetskih promjena tražila misaoni i unutarnji identitet koji bi bio odmaknut od tradicionalnih religijskih vrijednosti i nazora koji i tako nisu imali odgovor na brojna otvorena pitanja niti traženu karizmu duhovne autentičnosti.

Zbog svih tih razloga, ali i zbog svježine pristupa koji izravno i bez zadrške govori o neslućenim tajnama koje se kriju u onom fantastičnom što ustvari dodiruje i dijelom oblikuje stvarnost, knjiga Jutro čarobnjaka postala je kult koji je snažno utjecao na popularnu i medijsku kulturu druge polovine dvadesetog stoljeća.

Tajni agent tajne sile

Knjiga od šest stotina stranica kapitalna je i po tome što je gotovo svaka od njih prepuna različitih informacija pa je već stoga veliki problem prepričati takvo bogatstvo sadržaja. Ovaj klasik nove okultne literature i danas zapanjuje udarnom snagom kojom je napisan, a šarm gotovo proročke aure ne napušta njegove retke. Knjiga je podijeljena u tri dijela. U prvom se autori bave dijakronijskom prirodom alkemije i njezinim značenjem za formiranje raznih tajnih društava, u drugom se govori o ezoterijskom značenju nacizma povezanoga s vjerovanjem kako svi mi živimo u unutrašnjosti velike nebeske sfere u kojoj vlada stalna borba između vatre i leda. Posljednji dio posvećen je svojevrsnoj “svemirskoj evoluciji” koja tu postaje shema razumijevanja paranormalnih pojava povezanih s idejom novog čovjeka, čovjeka novog doba koji će steći neshvatljivu duhovnu i kozmičku slobodu.

Izvrstan prijevod s francuskog potpisuje Nataša Šprljan, a potrebno je nešto reći i o piscima ove značajne knjige. Jacques Bergier (1912., Odesa – 1978., Pariz), bio je kemijski inženjer, pisac, alkemičar, tajni agent i novinar. U toku rata sudjeluje u francuskom pokretu otpora i zaslužan je za saveznička bombardiranja baza njemačkih raketa V 1 u Francuskoj. Gestapo ga je uhitio i mučio 1943., da bi potom bio deportiran u logor Mathausen iz kojeg je oslobođen 1945. godine. Nakon rata radi u Centru za špijunažu u Općoj upravi za studije i istraživanje pri francuskoj tajnoj službi. Priključen je kao agent tajnim misijama koje su poduzimane u Njemačkoj i drugdje, a u vezi izrade nuklearnog oružja te nacističkih letećih krila tipa Horten. U to doba druži se s Arturom Clarkeom, čuvenim piscem znanstvene fantastike, a u prikupljanju nacističkih tajni uspješniji je od autora Jamesa Bonda, Iana Flaminga, s kojim se upoznao još 1942. godine na jednom tajnom zadatku u Lisabonu.

Zavjera i obraćenje

On 1947. godine izdaje svoju prvu knjigu pod naslovom Politička ekonomija pakla, da bi potom kao inženjer počeo raditi na otkrivanju sintetičkoga zamjenskoga goriva koje bi bilo jeftino i namijenjeno Trećem svijetu. No njegova su nastojanja osujećena, i od onda smatra da postoji stvarna zavjera unutar znanstvene zajednice i distribuiranja novih otkrića. Istodobno piše špijunske romane, znanstveno-fantastične knjige i istražuje francuski nacionalni arhiv kako bi skupio građu za svoj “fantastični realizma”“ kojeg je kasnije zajedno s prijateljem Pauwelsom iznio u knjizi o kojoj pišemo, to jest, Jutru čarobnjaka. Preminuo je od moždane kapi 1978. godine.

Njegov suradnik Luise Pauwels rođen je 1920. godine u Gentu u Belgiji, a umro je 1997. godine u Francuskoj. Već zarana se odaje literaturi. Između ostalog napisao je i čuveni avangardni i nagrađivani roman Čudovište ljubavi (1955.) te ga zbog toga u svojoj pjesmi Inicijali B. B. spominje popularni šansonjer Serge Gainsbourg. Bergiera upoznaje 1954. godine kada je radio kao urednik časopisa The Library World. Tu negdje počinje njihovo zajedničko pisanje ove knjige, a nastavka je 1970. objavljen pod naslovom Vječni čovjek. Podsjetimo se i to da je značajan rad Luisa Pauwelsa bilo i izdavanje i uređivanje časopisa Planeta koji je izlazio od 1960. pa do 1970. godine. Svoje obraćenje Pauwels doživljava 1982. godine u Acapulcu u Meksiku te napušta ideje fantastičnog realizma i vraća se na katoličku vjeru. O tom začudnom događaju Alain de Benoist napisao je knjigu Kako netko može biti poganinom.

preuzmi
pdf