Žao mi je teksta, žao šampiona

Fotografija: Nikola Šolić

Piše: Slađana Bukovac

Po prvi put u životu uživjela sam se u taj nogomet. Napisala tekst koji je podijelilo jedno 200 ljudi. Ispostavilo se da za tom promjenom nije bilo potrebe, trebalo se držati vlastitih predrasuda. Iracionalnih, ali ispravnih stavova. Da su pravi šampioni bili Mate Parlov, Muhamed Ali. Onaj vatrogasac što živi u Americi, i upravo su ga pretukli. Okej, kad je lopta već okrugla, treba se zaustaviti kod Zinedina Zidanea, tog lica koje izražava specijalan karakter. Ili mog idola iz djetinjstva, letećeg čovjeka, Primoža Ulage. koji mi je u zimskim prijepodnevima oduzimao dah.
Treba biti oprezan sa stvarima, i psihologijama, koje ne razumiješ. Sad mi je žao zbog tog teksta, ali više ne možeš povući nešto što si dao online, ili, da parafraziram jednog dragog poznanika, ne možeš perje vratiti u kušin.
Nije mi žao zbog onog što izvana možda izgleda kao naivnost; vjera u to da ljudi u suštini teže pravednosti, i da raspolažu određenom zalihom dobrote, da je moguće da svijet bude plemenit; zbog te vrste zablude nikad mi neće biti žao, jer je to važna zabluda, koja nas efikasnije drži iznad površine od bilo kakve precizne dijagnoze realnosti.
Jednako mi nije žao što je postojao taj mjesec veselja u opustošenoj zemlji, što se povratilo nešto što je nalikovalo na sposobnost komunikacije, zajedničkog društvenog tkiva, pa makar samo zbog toga što je netko u stanju pretrčati šesnaest kilometara, ili je izrazito nizak, a svejedno može biti vrhunski sportaš.
Žao mi je samo zbog toga što sam napisala tekst, sjela sam za računalo istog trena kad je završila posljednja utakmica. A malo je ljudi koji će biti upućeni u tu kronologiju, stvar će gotovo zauvijek, i nakon svega, ostati javna.
Smiješno bi se bilo ograditi; ne možeš se ograditi od samog sebe, od određenog trenutka, raspoloženja. Od zablude, koja ti jednako pripada kao i naknadno utvrđena istina.
Sjećam se Mate Parlova. Nije ga trebalo idealizirati, bio je ovisnik o kartanju, bivši šampion sa skromnim kafićem. Negdje bi morala postojati ta fotografija na kojoj poziramo zagrljeni, svojedobno sam je htjela pokloniti ocu, ali nisam se dovoljno oko toga potrudila, u međuvremenu sam zaboravila i tko je fotografirao. Izazivao mi je beskrajnu empatiju, predimenzioniran, samozatajan, melankoličan. “Ne mogu biti nacionalist, ja sam svjetski šampion”. Je li me me on doveo u tu nepriliku? Jasno se sjećam kako sam to vizualizirala; boksač u početnom gardu, jedna rukavica u visini trbuha, druga, lijeva, lagano ispružena na razini prsa (isprobala sam te rukavice, neprirodne su, krajnje neudobne), ispod njega mali, živopisno šaren planet koji ustraje na vlastitoj putanji oko Sunca. Iz te visine svi su detalji bili uistinu smiješni, a njegova depresija krajnje razumljiva. Profinjenim ljudima uspjeh je jednaka, ili još veća nesreća nego neuspjeh, fini ljudi dvoje, preispituju se, loše podnose tako naglu promjenu vizure. Duboko su uvjereni u vlastitu nesavršenost, znaju da bi moralo postojati još izazivača, više takmaca, kako bi do kraja razvili vlastita ograničenja.
Otkud mi ideja da je ta slika univerzalna, da su šampioni nužno plemeniti, izrazito svjesni privremenosti, da im se u glavi strahovito vrti od zemlje koja im tobože leži pod nogama?
Niotkud, u pitanju je stereotip. Nije svaki pobjednik intutivno svjestan da je istodobno i gubitnik, pobjednika ima krajnje vulgarnih, pretvaraju se u vlastite karikature, postaju neugodni, odbojni.
Već su u tom trenutku poraženi, ali to još uvijek ne znaju. Superiorno iščekuju naredno natjecanje, uzdaju se u vodoo lutke po džepovima, kumire, omiljene čarape. Više se ne oslanjaju na jedino što im može osigurati pobjedu; bliskost s vlastitom slabošću, svijest o tome da pripadaju slučajnom, hirovitim okolnostima. Da apsolutne pobjede nema, kao što nema ni ultimativnog poraza.
Tako da sve to skupa, što ćemo upisati u povijesne kalendare našeg sporta, to neviđeno čudo već putuje prema vlastitom kraju, i u prvoj ću narednoj prilici u najbližoj kladionici uložiti novac protiv njega, jer je po svim svojim manifestacijama samo epizodno. Proizvelo je neugodne, bahate ljude koji se više nemaju čime braniti. Spletkare, ulizice, razularene podanike devijantnih autoriteta. Kojima sve traje dok traje, i svejedno im je kada će nastupiti potop, i u kojoj su ga mjeri sami izazvali.Sada su ekstremno skupi; doći će vrijeme kada će ih se moći nabaviti po akcijskim cijenama. Prije ili kasnije, koštat će upravo onoliko koliko vrijede kao ljudi.

Oglasi