Oluja u Moskvi

Fotografija: Nikola Šolić

Piše: Heni Erceg (Mladina)

„Bit će to Oluja svih oluja!“, najavio je zadnju utakmicu u Moskvi reporter Hrvatske televizije i time točno detektirao politički proizvedenu nogometnu histeriju koja je imala sva obilježja one ratne od prije 23 godina kada je u akciji Oluja Hrvatska oslobodila svoj teritorij od mrskih srpskih građana. Nepodnošljiva atmosfera kolektivnog zanosa u kojoj je mučnu stvarnost, dešperaciju zbog socijalnog i ekonomskog kolapsa države potpuno preuzela nogometna lopta, pretvorena je u konačnici u ridikulozni, populistički cirkus kojemu je osnovni ton davala politička elita. Ona koja je bezobzirno, kao svoju, preuzela kvalitetu hrvatskih nogometaša, pa njihov uspjeh nastojala prikazati kao svoj.

Tako je prva dama države držala rutu Zagreb – Moskva, stalno u povišenom raspoloženju, prelazeći preko ruba pristojnog ponašanja, kao histerična navijačica, slineći na ramenima igrača u njihovoj svlačionici i konačno neobuzdano trošeći državni novac za svoja učestala putovanja u Rusiju. I upravo je ona pokazala svu vulgarnost hrvatske politike i utrla put izjednačavanju dobre igre hrvatskih nogometaša s nepostojećim državnim uspjesima, da bi onda tipično glupasto izjavila kako su pravi pobjednici hrvatski reprezentativci.

Samo mala zemlja velikih imbecila mogla se proteklih dana ponašati kao da je ratno stanje koje podrazumijeva kolektivnu mobilizaciju, a one malobrojne koji vjeruju da je nogomet tek igra, a ne nužno rat, izopćiti i standardno proglasiti nacionalnim izdajnicima. Mediji su upravo kao i devedesetih besprijekorno odigrali ulogu branitelja domovine, ne samo od evropskih nogometaša, nego od vražjeg unutrašnjeg neprijatelja, pa je puka primjedba da „oko reprezentacije imamo nacionalistički naboj“, te da ona „nastupa kao reprezenatcija HDZ-a, a ne Hrvatske“ koštala jednog profesora lavine optužbi za jugoslavenstvo, izdaju, svjedočenje protiv „hrvatskih heroja“ u Haagu itd. Jednako je prošao i beogradski sportski novinar Milojko Pantić, inače navijač hrvatske reprezentacije, nakon primjedbe kako balkanski političari koriste sportske uspjehe za promociju „plitkoumnog političkog populizma“ i kako moderni evropski političar ne ulazi u svačionicu i ljubi oznojene sportaše, misleći na hrvatsku predsjednicu. Pokušaj da se ojađena, besperspektivna nacija kroz 22 trkača za loptom učini velikom i moćnom izrodio se tako u bijednu karikaturu, uz brisanje svake granicu između novinarstva i potpunog idiotluka. Jutarnji list uoči utakmice s Engleskom ima naslovnicu „Mi smo Hrvati!“, što bi valjda imalo značiti „Mi smo ratnici!“. Stoga nepobjedivi. Slobodna Dalmacija pred finalnu utakmicu izlazi s naslovnicom: „Mi smo prvaci!“, a kolumnist te novine koristi priliku za još jedan lov na izrode koji odbijaju biti dijelom nacionalističke euforije. Pa piše kako je „ovaj narod u svojoj rudimentarnoj emociji jedinstven i homogen, podijeljen samo na 90 posto onih koji su privrženi svojoj državi, te možda 10 posto onih koji bi je potopili u dubokom oceanu“. Zadnji sekretar Saveza komunista u toj novinskoj kući time i ne htijući dobro uočava samo jedno – rudimentarnost emocija. Onih najnižih, homogenizirajućih strasti koje se „u ime nacije“ vješto koriste u svakoj ovdašnjoj igri. Nogometnoj ili ratnoj, svejedno.

Komentatorica Novog lista piše: „Imaju pravo oni mediji koji su odlučili da neće pisati niti riječ o hrvatskim problemima.“ Nego se basrljalo samo o „našim nogometnim herojima“ koji da su „djeca Oluje i domovinskog rata“, u kolektivnoj ekstazi izjednačeni s „našim momcima“ iz ratnih postrojbi, a srebrna medalja imala je biti istoznačnica za završnu ratnu akciju Oluja iz 1995. Otuda ista kockasta odjeća, baš kao vojna uniforma, na svim političarima, novinarima, glumcima… otuda „događanje naroda“, kako je cjelodnevni doček nogometaša u Zagrebu idiotski nazvao jedan TV-komentator. Od toga izraza, korištenog početkom ratova u Jugoslaviji, smrzli su se pristojni građani Hrvatske, prateći pred ekranima događanje naroda koje je trajalo punih šest i pol sati koliko su nogometaši milili od aerodroma do centra Zagreba. Kroz neprohodnu, ekstatičnu masu, uz stalne urlike rulje: „Mi Hrvati, tra, la, la…“, s krova nekog autobusa mahali su neki novi ratnici, a kadrovi neodoljivo podsjećali na one kada su umorni vojnici 1995. na starim tenkovima ulazili u Knin. I tu sličnost nažalost ne prestaje. Jer bitna figura toga veličanstvenog seoskog derneka bio je upravo simbol hrvatskog domoljublja, profašistički pjevač Thompson koji se, na izričitu želju kapetana reprezentacije Luke Modrića, vozio u autobusu s igračima. A potom na središnjem zagrebačkom trgu arlaukao svoje nacionalističke pjesmuljke. Sve uz pratnju „svjetskih“ momaka, i uzvike Modrića: „Hoćemo Thompsona!“ I gle čuda, valjda pod ozbiljnom političkom prijetnjom, naciji u totalnoj ekstazi uskraćen je onaj najdraži Thompsonov ustaški pozdrav: Za dom spremni!

Ili, kao što u velikom, antiratnom Malaparteovom romanu Kaputt, po završetku rata u Italiji, kaže jedan stanovnik srušenog, leševima usmrđenog, Napulja: „Eh, što ćete gospodine, pobijedile su muhe!“

 

Oglasi