Dvije riječi oko pete godišnjice članstva u Europskoj uniji

Piše: Ines Sabalić

Ovo je par: EU je državna zajednica koja je prošla apogeju, a Hrvatska je na periferiji takve unije. Teško je to, jer EU više nema povjerenja u sebe, gubi viziju koja ju je održavala, i u njoj rastu dezintegrirajući procesi. Dakako, to se događa jer se onaj svijet koji je omogućio procvat Europe između dva bloka pod paskom patronizirajuće, ali odgovorne Amerike, te društvenih promjena koje su nastale u strahu od privlačnosti parola komunizma, nestao. Valjda je završio Drugi svjetski rat, tj. njegove posljedice.
Dok je bio procvat, ideje socijaldemokracije i kršćanske demokracije pretakale su se u ono što su nazvali europske vrijednosti, ili sustav vrijednosti Europe, a to su ljudska i radna prava, ravnopravnost spolova i naroda, prava manjina, odbacivanje nacizma, fašizma, logora, i općenito totatalitarizma. Svaka bitka koja se povela u ime boljeg i otvorenijeg, umjesto goreg i autarkičnijeg, dobivena je, evo, dat ću primjer jako konzervativnog nacionalista De Gaullea i OAS-a. Takav je bio nalet, u tom znaku je bila pobjeda. Bilo je i novaca, i političke zaštite, a socijalna država koja se stvarala, bila je, također i sigurnosni mehanizam pred ideološkom prijetnjom SSSR-a. No, tada je i Amerika bila samosvjesna i vjerovala u sebe, i u svim je elementima bila atraktivna, bilo u veličanju tradicionalizma, bilo pobune (protiv rata u Vijetnamu) kao vrijednosti Amerike.
Više to nije tako. Bolje bitke jedva se dobivaju. Zapadna Europa, ne kažem istočna, nego zapadna, ona se urušava u populizam i nacionalizam, ali, to što smeta, jest što je njen stil i pristup, jezik ostao onakav kao da je to ona stara Europa. A nema veze. Brexit nema veze, već su vani, ovo je samo dovršavanje započetog. No, prije15 godina bilo bi nevjerojatno zamisliti da će u Italiji biti ovakva politička ekipa na vlasti, da je Austrija tako osjetljiva na desni ekstremizam, i najgore od svega, da se njemačka unutrašnja scena jako pogršava. A to se baš sada događa. Srednja Europa, ona, mogla je krenuti posve drugim putem nego marširajući taktom koji je udario Orban. Ali, nije.
Sad se stvorio neviđen double bind: zapadnoeuropska i istočnoeuropska populistička desnica nastoje se međusobno iskoristiti za svoje partikularne političke interese. Pri tome, zapadnoeuropska i istočnoeuropska liberalna scena se nastoje poravnati, ali na način da upotrebljavaju stil i način, jezik, one stare, uspješne, svijetle, divne Europe.
Primjer je politička reakcija na izbjegličku krizu 2015, (jer ova sada ne postoji, samo je politička reakcija), koja se danas iskorištava u svim pravcima. Ovo je podjela: ili se moraš svrstati u desne nacionaliste tipa Orban, ili Seehofer, ili Talijani, ili moraš kao liberalna papiga ponavljati kritiku istočne Europe iz velikih zapadnih zemalja, kako istočna Europa ne razumije solidarnost, kako joj je bilo dobro dok je dobivala novce itd. Dok ne ponoviš čarobne formule, ne znaju gdje bi te smjestili, ali to su samo fraze, nedovoljne, prazne fraze. Od toga samo šteta.
Problem je da nema tko stvarno razmišljati o tome što stvarno treba i nema tko provesti odrzivo i humano rjesenje, zato jer su interesi previše fragmentizirani. I tako, dalje će biti lagano proklizavanje, ali doduše i nada da će to proklizavanje nekako se zaustaviti.
Što je danas Europa, što je europeizacija, što se traži od nekoga da bude Europa? Da bi se mogao tako zvati? Biti kao Seehofer, kao Salvini, je li to Europa?
Kako su neznatne, beznačajne politike koje je svojedobno provela Merkel, nestaju kao što su Obamine mjere nestale pod Trumpom. Uskoro će biti kao da je nikada nije niti bilo.
Vani izvan Europe, ali je definiraju, su Trump, koji najvjerojatnije ostaje punih osam godina i Putin, s tim da je Putin predvidljiviji od Trumpa, iako je donedavno bio sam pojam nepouzdanosti. Mislim, Putin je i dalje sve što je bio.
I onda Hrvatska, ta periferija, nekad gogoljevska, kao predsjednica koja odlazi na Picokijadu u Djurdjevac, umjesto na svečanu proslavu članstva u HNK. To je tako. Sjedi i plači. Stvarno ne mogu zamisliti neku političarku demokratskog centra zapadne Europe koja bi to napravila.
Svejedno, ne mora biti ni loše, ne prozivaju nas, ne očekuju ništa od nas, nismo na meti, i možda ovo sve prohuji iznad nas, dok se institucionalno približimo dalje Uniji, a onda ćemo smisliti što ćemo dalje.
Mislim – Europa. Ne moramo uzimati što je loše, nego što je dobro. Nema Europa jedno, nego mnogo lica, i mnogo maski, ali i mnogo identiteta.
Slabosti koje pripisujemo Europi u ovih pet godina u Hrvatskoj, barem koliko sam dobila dojam iz televizijskih komentara, nisu europske, nego naše. Mi nismo bili dosta pripremljeni. To kako je kod nas, nije Europa kriva. Na tom nivou Europa funkcionira. Onda, čemu to omalovažavanje onih koji ništa ne znaju, baš zato, jer ne znaju.
Europa funkcionira, to je ono što je drži, i te kako funkcionira. Sve što je operativno, što je konkretno, što je suradnja, to je sve jako napredno i dobro, i to sad, kad se bavim konkretno tim stvarima, stalno primjecujem i stalno se tome cudim.
Ne funkcionira na visim instancama, vizije, politike, ocekivanja, samopouzdanja, snage…ali, idemo mi, u Hrvatskoj, obaviti ovaj prizemni i dosadni posao funkcioniranja u Europi, pa ćemo o smislu života kad to obavimo. Prvo abeceda.

Oglasi