Zdenko Jelčić: Hitler je katastrofalni amater

Hitler je katastrofalni amater kao uostalom i svi veliki spasioci naroda. Sljedstveno tome i svi političari koji na svoja krhka leđa preuzimaju teret vlasti su oridinarne budale. Teret nerado nose i magarci. Bit će ipak da lažu i da se, zapravo, radi o slasti vlasti, privilegija koje donosi vlast i sitnih interesa svakog pojedinog nesposobnjakovića i lijenčine koji se hvata za repić moći da bi landohanio u njezinoj sjenci. Ne smeta im ni to što se ispod repića širi neugodan smrad fekalija i prdaca, posebno kad se potiho pezdi.

Evo opet mene. Lijepo se zakunem da neću o glupostima, da neću o hrvatskoj nesreći, da neću o nepotrebnim lezilebovićima koji, na Markovom trgu, smišljaju kako biti interesantni, kako, što više, sjebati narod da bi na se svratili njegovu pažnju prije još jednih nepotrebnih izbora.

A zašto sam počeo s Hitlerom?

Neki dan sam bio na promociji knjige poezije divnoga pjesnika Čegeca, zvanog i Branko, u jednoj kavani, u dvorištu, u centru Zagreba, u Žerjavićevoj. Skupio se cvijet pametne Hrvatske. Govorili su Maković, Bago, Mićanović i sam Čegec, a kad se riječi dokopao jedan mladi čovjek imenom Tvrtko Vuković i počeo, s vatrom, u užarenim očima, pričati o poeziji kao o najvažnjoj stvari na svijetu shvatio sam da je Hitler amater, bezumnik i dosta naivan zločinac koji je sebe, sigurno, smatrao i intelektualcem i pametnim, a nije bio ni jedno ni drugo.

Radio je krivo. Ubijao je Židove, a trebao je ubiti pjesnike.

Poezija je diverzija. Poetske tribine su diverzija.

Svaka promocije pjesničke knjige je diverzija i opasan rad protiv vlasti bila ona diktatorska ili demokratska svejedno.

Slušati Tvrtka Vukovića kako priča o poeziji kao najvažnijoj stvari na svijetu je više od diverzije. To je terorizam i za svaku osudu. Zatvor je malo. Logori su malo. Teška robija malo. Jedini pravi lijek protiv ove vrste protudržavne rabote je likvidacija.

Hitler je, dakle, grdno pogriješio. Ni krive ni dužne, Židove, koji se samo malo drukčije mole malo drukčijem bogu je likvidirao, a pjesnike poštedio. Zato je i propao.

Židova ima zločinaca, ali i časnih kao i nas. Ima kurava, ali i časnih kao i u nas. Ima dragih ali i mrskih kao i nas. Za razliku od njih svi su pjesnici zločinci, svi su kurve i svi su mrski.

On i njegovi su doduše pokušali spaliti nešto knjiga, ali samo onih pisaca koji su smatrani neprijateljima germanske kulture i morala.

To mu je najveća greška. To biranje. Izmišljanje nekakve «izopačene umjetnosti».

Svaka knjiga je opasna, neprijateljska, izopačena. Trebao je spaliti sve knjige, uništiti sve slike i skulpture, sve partiture, jer ako ostane samo jedna stranica bilo koje knjige, samo jedna slika, samo jedna skulptura, partitura iz nje se može rekonstruirati kultura groze i očaja.Posebno su opasni pjesnici, jer upotrebljavaju riječi, kao i političari, samo što prvi govore istinu, a drugi lažu.

Amateri. Shvatili su da je umjetnost destruktivna, ali ne i to da je destruktivna i ona umjetnost koja ih hvali. Ta je još gora, jer podilazi sili i postaje autodestruktivna sa stanovišta države i državne politike i sa stanovišta poezije.

Imali su, dakle, nešto soli u glavi i znali da neke pjesnike treba ubiti, ali su se zajebali.

Ne samo neke nego sve.

Sve su knjige opasne. Posebno knjige poezije.

Poezija uništava vlast.

Poezija uništava niskost.

Moja žena također piše poeziju. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.

Tisuće Hrvate piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi.Zahvaljujući njoj upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi. Teror pjesništva – terorizam…jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.

Zamisli samo kolika je uvreda mene najmoćnijega i najpametnijega, mene koji nosim breme vlasti i upravljam sudbinom naroda, kad jedna lijepa curica ne piše pjesme o meni nego cvijeću, potoku ili malim kozlićima kako skakuću po travi uz potok ili samo o toj travi bez kozlića ili o nekakvom Ivanu koji ima lijepe oči i koji je ljubi u rana svitanja.

Kako li je teško diktatoru, kako li je teško vlasti koja ozbiljno grmi i prijeti nesrećom, a pjesnici nemarno šeću, do pasa goli, ne uzimajući kišobran da mogu bolje vidjeti nebo, ne uzimajući kabanice i ne bojeći se ni groma, ni kiše ni nesreće i još uz put misle svoje i pjevaju o kiši koja im hladi ramena i ozarena lica.

Zamislite kako je jadnom vlastodršcu dok nadrkani mladi pjesnik pjeva nadrkanoj mladoj pjesnikinji da je voli. Mora da mu puca srce.

Jadni diktator. Voda teče, cvjet cvjeta, pjesnik pjeva, a on se ljuti.

Svi su pjesnici kriminalci, svi su zločinci, svi su kurve. Sve to treba pobiti, istrijebiti, zatrti. Bezobrazluk, drskost, diverzija. Ne iskazuju čast sili nego ljepoti.Jebala ih ljepota. Jebo takve ljude, kretena. Gledaj ih. Ništa se ne boje. Ni to što su gladni, ni što su žedni, ni goli i bosi, ni pred isukanim nožem, ni pred smrću. Sjednu, smiju se, zajebavaju:»…i smrt će biti nešto sasvim obično».

Ovi naši vladri su pametniji od Hitlera. Ponešto su naučili iz njegovih grešaka. Prestaju finansirati kulturu. Pokušali su na sve načine uništiti Hrvatsku. Nije im pošlo za rukom. Sad pokušavaju, nešto blažim, ali efikasnijim metodama. Uništavaju obrazovanje i kulturu.

Uništi poeziju i evo već cvjeta korupcija i poniznost.

Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.

Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.

Neće Hrvatsku uništiti ni šatoraši,ni podrepaši, ni vladajući budalaši. Hrvatsku će uništiti nečitanje poezije.

Narod koji se odrekne svoje poezije osuđuje sam sebe na propast.

Zadovoljstvo naroda ne ovisi o količini proizvedenih roba, niti o veličini BDP-a, nego o količini i kakvoći u njemu proizvedene poezije.

(Iz zbornika ”Čokot kod Oberona”,  Festivala četiri doba književnosti: Ljeto i Zelina)

Oglasi