Plastični Isus

Slikovnost: Tomislav Gotovac

Piše: Slađana Bukovac

Što je najgore sa starenjem? To što postoji sve više stvari, i sve su dulje biografije, koje čovjek može pamtiti, i uglavnom to tvrdokorno i čini.

Recimo, u doba SAO Krajine, njezina majka mojoj je vlastoručno potpisala otkaz. Pa je moja bježala preko nadzornog punkta na biciklu, s dva para veša u najlonskoj vrećici, pod izlikom da ide na selo po krumpire.

Onda je ona trijumfalno otkrila Isusa, nemam pojma je li se radilo o psihozi, ili ukazanju. A Isus je, ograničen kakav jest, ravno s Golgote krenuo strahovito drečati o nacionalnom identitetu, i da je on, tip koji bludnicama pere noge, izrazito protiv Istanbulske konvencije, i takav androgin kakav jest, protiv nepostojeće “rodne ideologije”, koju je tobože utemeljio nekakav tip koji je zlostavljao blizance. Pa će ona meni sve lijepo objasniti, zajedno s u međuvremenu prikupljenim čoporom ekstremnih desničara koji nemaju pojma o onom bježanju, i SAO Krajini, da me moja empatija prema transeksualcima i pederima čini antidržavnim, i antiuopće elementom, jer da će se ta gadna perverzija trenutačno okomiti na djecu u kolijevkama, i da kugu, a sve iz pozicije Isusa, valja iskorijeniti. Jednako kao što je njezina majka iskorjenjivala moju, ili kao što svi etnički i fundamentalistički debili neprekidno nešto iskorjenjuju.

Da travestija bude veća, njezina majka, ona ista koja je potpisala otkaz mojoj jer je bila neodgovarajućeg etniciteta, negdje u sedamdesetoj godini prešla je na katoličanstvo. A s katoličanstvom nema šale, žena je odbrojala svoje zdravomarije, i odradila sve termine ispovijedi. Nedodirljiva je. Može mrziti pedere i cipelariti transrodne, zlostavljati koga god ju je volja. One kičaste najlonske vrećice, koje je moja majka nosila na biciklu, to da su nam se u stan uselili nepoznati ljudi koji su tvrdili da u kalijevoj peći držimo radiostanicu, i da posjedujemo noževe za klanje, a sve to dok su moji roditelji spavali trideset kilometara dalje, u kući nekih humanih ljudi od neožbukane kvadre, i ti su ljudi majci kupovali higijenske uloške, a ocu cigarete. Oboje su su proveli četiri godine na ratištu, majka u kuhinji, otac u rovu. Htjeli su se vratiti kući, samo se o tome radilo.

Bio je to jedini interes, jedina motivacija. Nisu imali pojma što sve kuća podrazumijeva. Da se više nikad neće biti u stanju uklopiti u tu travestiju, gdje čak i njihovi progonitelji svakodnevno komuniciraju s Isusom, i to na jeziku mržnje. Gdje su posve inferiorni, jer se dovoljno ne oglašavaju, i ne pokoravaju. Jer ne mrze koliko je potrebno, ne prilagođavaju se, i ne adaptiraju.

A ona mene, s profilnom fotografijom provučenom kroz jedno dvadeset filtera, nalik na kakvu grotesknu Snjeguljicu, preispituje čemu Istanbulska konvencija, i zašto bi međunarodni zakoni štitili žene, kad posjedujemo “naše” zakone, i “naš” Ustav.

Oglasi