Proljeće je, Jugoslavijom procvjetale jagode

Tog dana kada je ubijen na cesti, preko puta polja jagoda, ubijen u političkom atentatu, organiziranom od onih koji su bili svjesni da dok je Josip Reihl Kir živ, da ne mogu započeti rat u Hrvatskoj, ubijena je i naša savjest. Ubijena je na toj cesti, taj dan, pred tim poljem jagoda i naša prošlost i naša budućnost.

Piše: Ivo Anić (Tačno)

Za nekoliko dana, kada proljeće zagrije polja jagoda čeka nas sve jedna tužna godišniica. Jedno sjećanje, na jednu žrtvu jednog bezumnog rata, na ono što je moglo, a nikada se nije desilo. Ako se vozite kroz Bosnu, ako vas put nanese preko Ljubuškog do Mostara, ako emocijama natopite kanjon Vrbasa ili Drine, ako ste kojim slučajem preko Iloka, Vukovara ili Sarajeva mehanički odradili svoj put, tada vam jedna tužna istina mora lomiti srce. Samo srce je bitno, sve drugo su šuplje priče.

A kada stignete u Mostar, kada stignete u Sarajevo, kada se parkirate u prazni Osjek, grad bez mladosti upravo vam se to srce stegne. Na putu preko Jablanice, preko Goražda ili Jajca, na svim onim divnim makadamima svog djetinjstva zapitate se samo jedno – bože jel’ moglo bolje? Bilo gdje da stanete, u Bosni, u Hrvatskoj, u Srbiji, priče su iste. Ljudi su isti. Nema mržnje, nema poprijekih pogleda. Samo sjeta u očima tih ljudi pred davno oronulim mastodontskim monolitnim neboderima socijalizma, bili oni u Tuzli, bili oni u Slavonskom Brodu, bili oni u Nišu, Gospiću ili Zagrebu. Nas djecu socijalizma ne mogu zavarati blještavi tornjevi telekomunikacijskih operatera, mi nepogrešivo vidimo ostatke socijalizma i bivše države u grozdovima staklenih pročelja, reklamno ožbukanih fasada.

Nigdje toliko tuge nema kao u Bosni.

Kada se voziš modernim autoputom Hrvatske nemaš taj osjećaj. I zbog toga tu prometnicu izbjegavam. Hladna je i pusta. S vremena na vrijeme istina, staneš na nekom odmorištu i prazan si. Nikakav osjećaj nemaš. Voziš se prema Zagrebu, prema Slavoniji, i pitaš se isto pitanje koje se svi pitamo dok se vozimo tim odredištima od jedne tuge do druge. Što rade ti ljudi koje u retrovizoru vidiš samo kao usputno prolazište prema Zagrebu? Kako žive? Pa se isključiš mehanički i izađeš namjerno sa te hladne magistrale koja ti nudi odmorišta bez emocija, i zađeš u jedan svijet potpuno identičan onom u Bosni. Ne mogu putovati Bosnom bez emocija. To jednostavno nije moguće. Kada staneš na običnoj benzinskoj pumpi, znaš da će te unutra dočekati prijazno lice. Ništa tu nije namješteno. Ništa high –tech, wine bar – kurac palac na koji si navikao u ovoj jebenoj Hrvatskoj. Sve je tu i prijazno i domaće, upravo onako kako je prijazna i domaća bila tvoja prošlost. I zbog toga se ne uključujem na autopute kroz Bosnu.

Zbog tog osjećaja koji je neponovljiv i koji je samo tebi znan. Djetetu odraslom u socijalizmu. Svi ti dobri i prijazni ljudi koje srećeš usput, podsjećaju te kakvo je tvoje djetinjstvo bilo, kakva je tvoja zemlja bila i kakvi su ljudi živjeli u njoj. Ja ne razaznajem razliku između toplog kruha iz ruke moje bake i toplih somuna koje mi ponudi starica u Bosni u maloj, improviziranoj pečenjarnici. Uz put. Negdje između nigdje i ništa. Te ruke koje ti nude bez obzira bio ti Hrvat, Srbin ili Bošnjak istu ljubav, isti komad kruha ruke su tvoje bake, iste one koja te učila da su ljudi svugdje isti. I sa tim ljudima popiješ piće na šanku, podijeliš istu tugu i isti osjećaj krivice. Što nam se to dogodilo? Kakvo ludilo? Zašto se dogodilo i tko je kriv što se dogodilo?

U kanjonu Vrbasa mladi policajci. Smiju se i nude te urmašicama. U Bosni si jarane. U zemlji u kojoj je svaki gost rado viđen i dobrodošao. Kada vide splitske registarske oznake razgale se svi. Gdje god dođeš. U bilo koji zakutak Bosne, Srbije, Hrvatske, Crne Gore. Nemaš onaj osjećaj nelagode da dolaziš iz nekog svijeta koji je nekom u nekom dijelu novije povijesti učinio nešto zlo. Taj se osjećaj izgubi sa svakim licem koje se razvuče u osmijeh kada shvate da si iz Splita. Split je u Bosni još uvijek mitsko mjesto Smoje i Ferala, grad otpora i grad u koji su dolazili nekoć davno na ekskurzijama ili kao ročnici tadašnje JNA.

Svi ti ljudi koje srećeš nekožć su imali svoje živote. Sretne živote. Iste one koje si imao i sam. Živote u kojima si šparao za tjedan na moru. Ili tjedan na skijanju svejedno. Svi ti Bosanci, Slavonci, Baranjci, Srijemci, Šokci, Srbi, koje susrećeš putem dio su iste tragedije koja je zadesila sve narode na ovim prostorima. Njihova djeca odlaze, pakiraju im kofere za Njemačku, Irsku, Australiju. Svjesni da ih možda nikada više neće vidjeti. Ako se vozite kroz Slavoniju ili kroz Bosnu, više djece nećete vidjeti. Nema djece. Samo starci koji uz put prodaju ulje, med ili jagode. Proljeće je i jagode su procvale. Nekako u ovo vrijeme kada su jagode bile u cvatu svi su ti ljudi bili u svojim poljima i radovali se urodu. Svi su od njih u tim nepreglednim ravnicama Hrvatske i Bosne od toga živjeli. Radovali se tim jagodama. U ta polja, među te ljude u ovo vrijeme pred sumrak svijeta kakvog smo poznavali jedan je čovjek pokušavao urazumjeti iste te ljude koji danas sa tugom sjede ispred svojih oronulih kuća bez djece.

U vremenu najgore propagande koja se simultano događala svima nama, u vrijeme najvećeg ludila sa srpske – bošnjačke i hrvatske strane, taj je čovjek donosio jagode i pokušavao primiriti, urazumiti i odgovoriti od ludile sve te ljude koje je držao braćom.

Njegove namjere nisu bile istovjetne namjerama njegove politike iz koje je dolazio. Ljudi koji ga nisu slali spremali su se da krvlju djece tih ljudi posiju ta polja jagoda. I u Zagrebu i u Beogradu, u Sarajevu ili u Banja Luci, riječi tog čovjeka bile su jasne.

Urazumite se ljudi. Upravo ne – ljudi pokušavaju da vas zavade, da vas razjedine i pomno i planirano uvuku u krvave sukobe i rat. Umjesto da nastavite saditi jagode, ti ljudi te vam iste jagode žele krvlju vaše djece poškropiti. Da bi sebi i svojima, na uštrb vas i vaših familija izgradili svijet. Svijet za njih koji će nastati iza rata. Taj čovjek je putujući kroz Slavoniju i Bosnu vizionarski vidio što se sprema. Da će te dobre i pitome ljude koji vam toče gorivo i pokazuju put do Visokog jednom zahvatiti ludilo. I da će im jagode i urod prestati biti važne. Da će u tom ludilu samo važno biti na čijoj su strani te jagode.

A bio je to slavonski policajac. Isti onaj koji će vam danas pogledati osobnu i poželjet vam sretan put. Bio je to čovjek koji je uporno pokušavao da politika koja je dolazila kao uragan iz njegove zemlje zahvati i njega. I odbije ga od ljudi u koje je vjerovao. Od svojih susjeda. Kada su postavljali barikade među selima u kojima su bile jagode u cvatu, on je te barikade rušio i govorio ljudima da ih ne grade. Jer nemaju za koga. Za lopove, kriminalce i razbojnike. Iste one koji će svijet kakav poznaju razoriti za svoje privatne interese. Taj čovjek volio je ljude i volio je istinu. A sve oko njega se pretvaralo u laž. I on je to znao. On je to prozreo. Da će ubrzo svi ti Tuđmani, Miloševići i Izetbegovići započeti krvavi pira nad tim poljima jagoda.
„Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.“ Govorio je taj čovjek iako svjestan da će biti ubijen, o čemu je obavijestio i tadašnjeg Ministra unutrašnjih poslova kada je otišao na pregovore 1. jula 1991. u Tenju, iz koje se nije vratio.

Tog dana kada je ubijen na cesti, preko puta polja jagoda, ubijen u političkom atentatu, organiziranom od onih koji su bili svjesni da dok je Josip Reihl Kir živ, da ne mogu započeti rat u Hrvatskoj, ubijena je i naša savjest. Ubijena je na toj cesti, taj dan, pred tim poljem jagoda i naša prošlost i naša budućnost.

“Stanje je u Osijeku takvo da se bojim za vlastitu sigurnost”, bile su njegove riječi. Pričao je da s Glavašem teško izlazi na kraj i da je čak protiv njega podnio i kaznenu prijavu jer je Glavaš, sudjelujući u noćnim stražama HDZ-a, koje su po njegovu naređenju patrolirale gradskim ulicama, razoružao i priveo jednog policajca srpske nacionalnosti. “Ne mogu dopustiti da formira paralelnu policiju”, rekao je Kir Dragi Hedlu dok su se pozdravljali na izlazu, i zaključio: “U ozbiljnom sam sukobu s njim, nije mi lako, znam koliko je opasan i s kakvim je sve ljudima povezan“, govorio je taj čovjek i upozoravao da se ciljano i planski pokušava započeti rat. Rat koji će imati dalekosežne posljedice. Po sve narode i narodnosti bivše Jugoslavije. I da će početi na mjestu njegove ingerencije. Na tim poljima jagoda.

Otkrio je taj hrabri čovjek da je ministar Šušak vodio skupinu ekstremista iz vladajućeg HDZ-a, koja je u travnju 1991. protuoklopnim bacačima raketa armbrust pucala na civilne kuće u Borovom Selu, tik uz hrvatsko-srpsku granicu. Otkrio je javnosti kako upravo ti ekstremisti nastoje isprovocirati sukob između Srba i Hrvata koji će imati dalekosežne posljedice. Iza kojeg „neće biti nazad“ kako je govorio.

No nakon tog incidenta početkom svibnja, slijedio je pokolj hrvatskih policajaca u tome naselju i više nije bilo natrag. Duhovi su pušteni iz boce, krvava orgija trebala je započeti. Reihl-Kir kasnije je likvidiran, a samo nekoliko dana prije smrti upozorio je da mu ministar Šušak i njegovi ekstremisti rade o glavi. Šušak je otvoreno zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine, kao što je izdašno podupirao hrvatsku paravojnu tvorbu Herceg-Bosnu koja će na koncu podijeliti samu Bosnu i napraviti najveće krvoproliće iza Drugog svjetskog rata.

Tko je počeo rat na kraju, kada se danas vozite kroz Bosnu sasvim je nebitno. Neka nova djeca su u poljima jagoda i u ovo vrijeme, u proljeće srce vam se stegne kada stanete uz ta polja i udišete opojni zrak jedne davno zaboravljene zemlje nestale u vremenu.

Je li moglo bolje? Je li moglo drugačije? Zašto nismo slušali te dobre ljude, a pohapsili te monstrume koji su nas sve doveli u danšnjicu kada se sramimo da smo ljudi, jer smo jednom bili ljudi?

Jesu li ta nepregledna polja jagoda u proljeće mogla rasti bez toliko krvi?

Ili smo svi mi zapravo zaslužni da nisu?

Oglasi