Komunistički manifest (1848–2018): Zašto je i dalje aktualan?

Piše: Dimitrije Birač (Novi plamen)

Prošlo je 170 godina otkako je 21. veljače tiskan Komunistički manifest Karla Marxa i Friedricha Engelsa koji su tada imali 30, odnosno 28 godina.

Historijski kontekst nastanka i povod pisanja Manifesta već su poznati pa ih ovdje nećemo navoditi. Pokušat ćemo se osvrnuti na neke njegove dijelove koji bi nam mogli pomoći da se bolje suočimo kako s današnjim stanjem na ljevici tako i s nekim pitanjima koje ovaj važni historijski, ali i teorijski dokument, i dalje postavlja.

Na tu je temu Radnički portal, u suradnji sa Subverzivom, 9. ožujka organizirao tribinu u Zagrebu. Osim velike zainteresiranosti, tribinu je obilježila i kvalitetna rasprava. To je i jedan od razloga zašto je ovaj tekst nastao.

Manifest je prekid s tradicijom socijalista-utopista

Pojava Manifesta nije samo označila prekid s učenjem socijalizma-utopizma, nego je zapravo bila rezultat sukoba utopijskog socijalizma i koncepcija iz kojih će se kasnije razviti znanstveni socijalizam. Može se reći da je izlazak Komunističkog manifestaoznačio početak znanstvenog socijalizma.

Na kojim se bitnim točkama odvio prekid s tradicijama utopijskog socijalizma?

Za razliku od socijalista-utopista i njihovih sljedbenika, Marx i Engels kapitalistički sistem, njegove uzroke i posljedice gledaju objektivno i racionalno. Moraliziranje o kapitalizmu sveli su na najmanju moguću mjeru. Za njih je promašeno govoriti ili, još bolje, analizirati onu stvarnost pozivajući se na pravdu ili nepravdu, na zlonamjernost ili sebičnost kapitaliste, na slabost i žrtvovanje radnika.

Rezultat do kojeg su njih dvojica došli, najprije pojedinačno, a onda i zajedno – historijski materijalizam, ukazivao im je da je sva dotadašnja povijest društva zapravo povijest klasne borbe. I da je društveno-politička konstrukcija društva izraz ekonomije, odnosno dinamike proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje. U tom kontekstu, moralnim kategorijama nije davano previše prostora.

Historijski materijalizam je uveo međusobno prožimanje i razvoj proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Za Marxa i Engelsa određeni je društveno-ekonomski sistem historijski (objektivno) prevladan jednom kad proizvodne snage prerastu pripadajuće im proizvodne odnose. Dakle, neki sistem propada ne zato što je nepravedan ili zato što je učinio mnogo zla, nego jer one mogućnosti i potencijale koje stvara ne može više odnosima koji su se razvili – realizirati bez društveno-političkih potresa. Svijest o nepravdi je, prema Marxu i Engelsu, već znak da je nesklad između tih proizvodnih snaga i odnosa prešao odlučujuću razinu.

Zašto je opasno izjednačavanje proizvodnih snaga i odnosa ili, bolje rečeno, zašto je opasno njihovo nerazlikovanje? Ako izjednačimo tehnologiju i tehnološke procese (proizvodne snage) te određene vrste vlasništva i političku nadgradnju na njima nastalu (proizvodne odnose), onda gubimo iz vida suštinu. Onda gubimo, na primjer, razliku između stroja po sebi koji je nastao u kapitalizmu i njegove kapitalističke primjene. Činjenica da zbog primjene novih tehnologija mnogi ljudi ostaju bez posla ili da je u nekim industrijskim granama rad naporniji jest najviše činjenica kapitalističke primjene tih tehnologija.

Konkretno, socijalisti-utopisti u tom slučaju reagiraju protiv novih tehnologija jer vide da su one odgovorne za nove nedaće, za nova poniženja većine stanovništva. Međutim, Marx i Engels ovdje povlače crtu i ukazuju da su za sve te nedaće krivi proizvodni odnosi kapitalizma unutar kojih se nastale proizvodne snage više ne mogu razvijati bez potresa. Društvenu proizvodnju previše ograničava privatno vlasništvo i zato je taj sukob potrebno riješiti podruštvljavanjem, odnosno društvenim prisvajanjem rezultata društvene proizvodnje.

Naravno, socijalisti-utopisti su imali objektivnih razloga, a to im Marx i Engels i priznaju, da ne vide cjelovitu sliku budući da se u njihovo vrijeme negativne tendencije kapitalizma počinju razvijati. Još se nisu iskristalizirali klasni antagonizmi između radnika i kapitalista.

S ovime je povezana i sljedeća točka prekida novog pogleda u odnosu na socijalizam-utopizam. Za razliku od svojih prethodnika, autori Komunističkog manifesta jasno ocrtavaju klasni sukob njihova, a možemo reći i našeg, vremena. To nije sukob između bogatih i siromašnih, između manjine i većine, privilegiranih i ugroženih, nego između proletarijata i buržoazije. Uvodeći klasnu analizu kao metodološku, ali i političku činjenicu, Marx i Engels prerastaju socijaliste-utopiste. Međutim, priznaju im da ovi i nisu mogli ranije analizirati drugačije jer kapitalizam svojim razvojem nije izbacio na površinu tako čisto te dvije suprotstavljene klase.

U tom smislu danas analizirati društvene procese na temelju ne sukoba klasa, nego sukoba dva pola stanovništva – većine i manjine, nije bliže marksizmu, koliko socijalizmu-utopizmu.

Klasna analiza Marxa i Engelsa vodi do posljednje točke prekida s prethodnicima, a to je nužnost političkog organiziranja radništva. Političko organiziranje ima za cilj nastanak i razvoj političke stranke radnika, neovisne od građanskih struja i odlučne da osvoji političku vlast radi promjene kapitalističkog sistema. Ovime su autori Manifesta također naznačili nešto vrlo značajno – iako je kapitalistički sistem objektivna stvarnost i njegova historijska prevladanost proizlazi iz toga što su proizvodni odnosi u izrazu privatnog vlasništva i privatnog prisvajanja postali ‘tijesni’ za razvijene proizvodne snage – za rušenje tog sistema nužna je politička akcija.

Bez političke akcije koja je rezultat političkog organiziranja i dugotrajne političke borbe, sam od sebe – kapitalizam se neće srušiti. Konačno, politička stranka kao sredstvo rušenja kapitalističkog sistema mora biti izuzetno dobro organizirana, koordinirana i strukturirana.

Marx i Engels kao primjeri intelektualaca koji su svoje djelovanje posvetili radničkom pokretu

Autori Manifesta pokazali se u slučaju pisanja Manifesta, ali i u svom kasnijem djelovanju upravo političkim radnicima koji su svoj život posvetili radničkom pokretu. Njihova je bitna osobina bila što su, mimo svog poziva intelektualca, koji su prije svega individualisti, pokazali disciplinu bez koje i ne može biti političkog organiziranja, a kamoli političke organizacije radništva. Promatrajući sve svoje analize i djela sa stajališta političke borbe, oni su uvijek imali na umu da pišu kako bi utjecali na radnički pokret i kako bi radnička stranka osvojila vlast. Bilo da se tu radi o Kapitalu (kritici političke ekonomije) ili Ludwigu Feuerbachu i kraju klasične njemačke filozofije, Marx i Engels su svoje radove namijenili teorijskom naoružavanju radničke klase radi njenih praktično-političkih zadataka. Ovdje se Komunistički manifest pokazao kao prvi pravi takav rad koji je imao za direktni cilj utjecaj na radnički pokret, koji je raskinuo s onim strujama i tradicijama koje su tom pokretu štetile i koji je postavio na dnevni red one zadatke koji radnike vode prema političkom osvajanju vlasti.

Razvijajući teorijske temelje znanstvenog socijalizma, ali i marksizma, logično je da se Marx i Engels nisu previše mogli baviti pojednostavljivanjem svojeg pisanja. To je bio tada, a i kasnije zadatak njihovih partnera, kolega i sljedbenika koji su popularizirali, propagirali marksizam. Jednostavnim jezikom uspješno pojašnjavati znanstveni socijalizam bilo je moguće tek jednom kad je u velikoj mjeri zaokružena suština marksističke teorije. Stoga nije čudno da su se najbolji popularizatori marksizma 19.stoljeća pojavili tek kasnije, u liku Plehanova i Kautskog.

Zahtjevi Komunističkog manifesta i njegove pouke za današnji radnički pokret

Na posljednjim stranicama Manifesta navedeni su zahtjevi poput nacionalizacije banaka, ukidanja nasljednog prava, progresivnih poreza itd. Gotovo svi protivnici i kritičari marksizma vjeruju da su ovi zahtjevi bili pisani kao automatski provedivi i da, nakon što je većina njih u idućih 150 godina realizirana čak u kapitalističkim zemljama – za njima danas nema potrebe. Pod ovim utjecajem, ljevica počinje zagovarati prvi dio, da su to naprosto komunistički zahtjevi, i upozoravati na drugi dio – da ih je potrebno i danas realizirati do kraja.

Međutim, njima promiče činjenica da su to zapravo bili prijelazni (tranzicijski) zahtjevi koji su imali nekoliko ciljeva: mobilizaciju radnika i svih nezadovoljnih klasa (tada) postojećim stanjem, ukazivanje na nemogućnost cjelovite provedbe unutar kapitalizma i na taj način, daljnjom provedbom,  razbijanje postojećeg sistema.

Između programa minimuma (koji sadržava zahtjeve ostvarive unutar kapitalizma, ali kojima se jača radnički pokret, umjesto da se radnike zavarava kako su time ostvarili konačnu pobjedu) te programa maksimuma (koji sadržava zahtjeve budućeg društva), postoji prijelazni program. Uzgred rečeno, ona poznata izjava Marxa o tome da on nije marksist upravo se temeljila na njegovoj raspravi s francuskim komunistima oko programa minimuma. Njihov odnos prema tom djelu programa natjerao je Marxa da kaže: ako je to marksizam, onda ja sigurno nisam marksist!

Zahtjevi u Komunističkom manifestu, možemo reći, sadrže suštinu tog programa te je ona i dalje aktualna bez obzira na to je li dio tih zahtjeva realiziran u dosadašnjem razvoju. Prijelazni zahtjevi ovise o konkretnom društveno-političkom trenutku neke zemlje unutar određene faze ekonomskog sistema.

Umjesto zaključka, možemo se na osvrnuti na osnovnu pouku Komunističkog manifestaMarxa i Engelsa. Neki njegovi dijelovi zaista jesu (samo) od historijske važnosti, što su, uostalom, priznali i sami autori nekoliko desetljeća kasnije. U današnje vrijeme možda je i više dijelova Manifesta koji nisu aktualni za današnju borbu.

Međutim, dok god je kapitalizma i klasne borbe radništva i kapitalista (i njihovih saveznika), određeni dijelovi Komunističkog manifesta, iako u tom djelu ukratko napisani, uvijek će biti aktualni. Nužnost političkog organiziranja radništva putem radničke, i samostalne, političke stranke koja je čvrsta i strukturirana, koja spaja centralizam (koordinirano i fokusirano djelovanje) i demokraciju, u kojoj se zna podjela rada, u kojoj su intelektualci u službi pokreta i stranke. Nužnost političke teorije koja obuhvaća klasnu analizu i svakodnevno se provjerava u praksi radničkog pokreta. Konačno, cilj osvajanja političke vlasti radi promjene postojećeg društveno-ekonomskog sistema.

Ako nam Manifest u ovom trenutku nešto poručuje, to onda nije više kritičke analize kapitalizma i teorijskog individualizma, nego više političkog organiziranja radništva i praktičnog kolektivizma.

Oglasi