POPRIŠTA ISKONA I SLIKE SJEĆANJA WALTERA BENJAMINA*

Tek što sam te prvi put vidio, vratih se onamo odakle sam došao.
Agesilaus Santander, 1933.

Piše: Snješka Knežević

Berlinsko djetinjstvo devetstotih i Jednosmjerna ulica najpoznatija su prozna djela Waltera Benjamina: prvo pripada najljepšim autobiografskim tekstovima dvadesetoga stoljeća i smatra se ključnim tekstom moderne, drugo je jedinstveno svjedočanstvo literarno-političkog avangardizma i jedini primjer književnog nadrealizma na njemačkom jeziku.

Jednosmjerna ulica prvo je (i jedino) Benjaminovo literarno djelo objavljeno za života, nastalo u doba njegova okreta prema marksizmu i dijalektičkom materijalizmu. Pojedine fragmente Benjamin je od 1925. do 1927. objavljivao u novinama: prvi fragment 1925. u novinama Berliner Tagblatt, slijede tekstovi u časopisu Literarische Welt, pa 1926. veći izbor pod naslovom Male iluminacije (Kleine Illuminationen) u novinama Frankfurter Zeitung, potom u 1926. i 1927. u Magdeburger Zeitung i Vossische Zeitung, da bi 1928. integralnu verziju objavio Ernst Rowohlt u Berlinu, koji je iste godine izdao i traktat Porijeklo njemačke građanske tragedije (Ursprung des deutschen Trauerspiels), koji je Benjamin 1925. podnio Sveučilištu u Frankfurtu kao habilitacijski rad – bez uspjeha.

Berlinsko djetinjstvo nastajalo je početkom 1930-ih u drukčijim prilikama i izmijenjenu autorovu raspoloženju: naime, od sredine 1933. Benjamin više nije mogao objavljivati pod svojim imenom u Njemačkoj, osim u Švicarskoj, a i tamo tek neko vrijeme. U njemačkim novinama i časopisima s kojima je otprije surađivao objavljivao je najprije pod pseudonimom Detlef Holz i C. Conrad ili samo pod inicijalima WB, koji su se najposlije ispuštali. Prvi fragment, Božićni anđeo, Benjamin je objavio 1932. u novinama Vossische Zeitung, a već pod naslovom Berliner Kindheit um 1900. i pod svojim imenom do sredine 1933. četrnaest tekstova, dijelom u tim novinama, a najviše u Frankfurter Zeitung[1]. Posljednji izbor objavio je 1938. u dvomjesečniku Maß und Wert (Oprecht Verlag, Zürich)[2]. Theodor W. Adorno izabrao je Berlinsko djetinjstvo devetstotih kao prvo Benjaminovo djelo koje će objaviti nakon drugog svjetskog rata i svog povratka iz egzila: 1950. kod Suhrkampa, dok je Jednosmjerna ulica objavljena 1955. godine. Otada je i jedno i drugo doživjelo niz izdanja: Berlinsko djetinjstvo najviše od svih Benjaminovih djela.

Razlog  potonjem nije samo vrijednost i važnost te proze nego i njezina zamršena, još i danas upitno objašnjena geneza[3]. Utvrđeno je nekoliko verzija, pisanih rukom i strojem. Rukopisna verzija, nazvana Felicitas  prema Benjaminovu nadimku za Gretel Adorno, smatra se prvim fragmentarnim nacrtom knjige, dok druga, posvećena sinu Stefanu, slovi kao njezina praverzija. Felicitasin rukopis Benjamin je  poslao 1940. Theodoru i Gretel Adorno u New York, dok se Stefanov (vjerojatno iz 1932.) nalazi od 2008. u Njemačkom književnom arhivu Marbach (Deutsches Literaturarchiv Marbach). Na aukciji u Hamburgu uočio ga je 2002. stuttgartski arhivist Herbert Blank i ponukao tvrtku Porsche da ga kupi i donira. Osim tih verzija postoje i dvije tipkane verzije: tzv. Gießenska verzija i Posljednja (Pariška) verzija (Fassung letzter Hand). Prva je prvotno bila u posjedu berlinskog advokata Martina Domkea iz Brechtova kruga, potom dospjela u Kanadu gdje ju je 1960-ih od nekog antikvara kupio njemački germanist Clemens Heselhaus. Druga je zaboravljena ležala u kovčegu s rukopisima koje je Benjamin 1940. bježeći iz Pariza pohranio kod svog prijatelja Georgesa Bataillea, a on sakrio u Nacionalnoj biblioteci u Parizu, gdje je tada bio knjižničar. Tek 1981. otkrio je kovčeg i taj rukopis talijanski filozof Giorgio Agamben. Gießenska verzija datira se početkom 1933., a Posljednju verziju sam je Benjamin datirao 1938. godinom.

No detaljnijim uvidom u situaciju od 1932. otvaraju se dileme i pitanja, među ostalim i o postojanju drugih verzija. Svojim djetinjstvom Benjamin se literarno počeo baviti 1931., kad je s časopisom Literarische Welt dogovorio da će kvartalno slati 200-300 redaka planiranog rukopisa Berliner Chronik (Berlinska kronika). Pisati je počeo za svog prvog boravka na Ibizi u travnju 1932. i ustrajao do srpnja, kad u depresivnom raspoloženju odlazi u Nicu i u očekivanju preuzimanja vlasti nacionalisocijalista u Njemačkoj razmišlja o samoubojstvu, o čemu izvještava prijatelja Gerschoma Sholema. Ipak u ljetu te godine počinje prvotno zamišljenu kroniku prerađivati u slike sjećanja, kako će obilježiti novi rukopis. U prosincu 1932. šalje Scholemu u Jeruzalem „provizorni“ rukopis (24 teksta). Nastavlja te zime, još u Berlinu, i tako „spašava povijesnu epohu… čiji se temelji konačno ruše“, kako piše Scholemu. U veljači 1933. dovršio je tzv. Gießensku verziju (30 tekstova) i nudi je kao završenu berlinskom nakladniku Gustavu Kiepenheueru. U ožujku 1933. Benjamin sa sestrom dr. Dorom Benjamin (1901.– 1946.) bježi u Pariz, odakle ponovno odlazi na Ibizu, piše nove tekstove i do jeseni  utvrđuje novu verziju (34 ili čak 36 tekstova). U proljeće 1934. ponudio je rukopis drugom berlinskom nakladniku, Erichu Reissu. Nije izvjesno je li taj rukopis njegov prijatelj Franz Glück od 1935. do 1937. nudio austrijskim nakladnicima ili je posrijedi još jedna verzija, no izvjesno je da je Benjamin 1938. temeljito preradio rukopis u Posljednju verziju.

Verzije se razlikuju brojem tekstova[4], ali i njihovim rasporedom, no sve završavaju Grbavkom (Das bucklichte Männlein), ne bez razloga: posrijedi je alegorija nepovratnosti – ključna ili zaključna poruka. Analizom stupnjeva, od Berlinske kronike preko tekstova objavljivanih 1923. i 1933. i verzija iz 1932., 1933. i 1934. do posljednje iz 1938., zapaža se sve veće ispuštanje i zgušnjavanje činjeničnoga za volju preciznijeg razvijanja procesa sjećanja. Dok je u Berlinskoj kronici Benjamin namjeravao utvrditi što više vlastitih tragova u topografiji grada, spojiti mjesta i prošlost, na kraju će odustati od prostorno-vremenskog osustavljanja i redati tek pojedinačne slike sjećanja – ni to u kronološkom slijedu ili tematskoj vezi. Stvarna topografija pretvara se u imaginarni, labirintski krajolik sjećanja. Nedokučivost takve konfiguracije postiže najprije drukčijim poretkom slika, a zagonetnost pojačava zbijanjem i kraćenjem teksta, odbacivanjem razvedenije naracije – usredotočenosti na očuđen, izdvojeni detalj, kao obasjan bljeskom. Enigmatizacija postaje novom poetološkom kvalitetom. Kao metoda i stav obilježava kasnog Benjamina, dosežući kulminaciju u tezama O pojmu povijesti (1940.).

Izdanja Berlinskog djetinjstva devetstotih nakon Benjaminove smrti i rata bila su određena stanjem znanja, odnosno istraživanja. Tako se Adorno za prvo izdanje knjige 1950. služio onim što mu je bilo pri ruci: dvije rane verzije pisane rukom, Felicitasina i Stefanova verzija, tekstovi objavljeni u novinama u časopisima, a prisjećao se i kasnijih verzija koje je po svojoj prilici vidio. Broj i poredak tekstova odredio je proizvoljno, što neumitno podsjeća na postupak Maxa Broda s Kafkinim Procesom. U toj je formi knjiga doživjela niz izdanja do 1972., kad ju je za Sabrana djela (sv. 4) revidirao Tillman Rexroth i dopunio u međuvremenu pronađenim tekstovima[5]. Pošto je 1981. u Nacionalnoj biblioteci u Parizu pronađena posljednja verzija s novim, znatno drukčijim redoslijedom i s trideset tekstova, iza kojih stoji sam Benjamin, ta je verzija nakon kritičke obrade objavljena 1987., da bi doživjela desetak izdanja do 2010. Osim navedenih trideset tekstova u tom izdanju urednik Rolf Tiedemann donosi u Prilogu još dvanaest tekstova iz prijašnjih verzija koje Benjamin nije uključio u konačnu verziju, odnosno, neke je znatno preradio. Napokon se 1988. pojavila i Gießenska verzija koja je, kako je već naznačeno, prošla put od Berlina do Kanade i sveučilišta u Gießenu, da bi napokon bila objavljena 2000. o  pedesetoj obljetnici Suhrkampa[6]. Redoslijed tekstova je drukčiji, manje se razlikuje od Adornove, više od Posljednje verzije, a razlikuju se i tekstovi, „mekši i gotovo ljupkiji“ od izbrušenih i komprimiranih tekstova iz 1938. Od tri objavljene verzije, jedino se ova drži Benjamina, dok su Adornova i Posljednja verzija djela urednika i zamašnije: prva sadrži 37 tekstova, druga 30, kako ih je utvrdio autor i dodatnih 12: dakle, 42 teksta. Potonja je neupitno plod akribije i ujedno želje da se rastvori i ujedno zatvori sindrom Berlinskog djetinjstva devetstotih, barem na izdavačkoj razini, iako ono i nadalje ostaje predmetom analiza i tumačenja.

Kad je počeo prizivati slike svog djetinjstva, Benjamin je već bio apatrid, bez doma i domovinene svojom voljom ili odlukom, nego prisilom i ugrožen. U uvodu verzije Djetinjstva iz 1938. precizno i kratko, nimalo sentimentalno iznosi osjećaje izazvane zazivanjem tih slika: nostalgiju, strepnju da  one „predoblikuju kasnije povijesno iskustvo“ i čežnju za „skrovitosti što ju je uživao u svom djetinjstvu“, a tada je nema. Bol za izgubljenim i svijest o njegovoj nepovrativosti kao da anticipiraju ono što nije doživio: kaotičnu hrpu ruševina u koju se pretvorio grad njegova djetinjstva slomom nacizma, koja se gotovo doima kao alegorija uništenja jedne životne forme. Izmještenost kao sudbina navijestila mu se još 1925. kad ga je frankfurtsko sveučilište odbilo, a premještanje s mjesta na mjesto postat će trajnost. Još potkraj 1920-ih Benjamin zalazi u roditeljsku rezidenciju u Delbrückstraße 23 i tumara labirintima prostranog parka kao stranac u gradu i vremenu sadašnjem, u potrazi za poprištima svog djetinjstva i kao prispodobu za tegobno prisjećanje uvodi lik „ovdašnjeg starosjedioca“, zapravo, alter ega  (Tiergarten). No početkom 1930-ih preostaju tek utočišta, a sjećanje postaje jedinim pribježištem.             Zazivanje sjećanja Benjamin uspoređuje s arheologijom. Sjećanje je, kaže u Berlinskoj kronici, „medij doživljenoga, kao što je zemlja medij, u kojem su pokopani stari gradovi. Tko se želi približiti vlastitoj zakopanoj prošlosti, mora se ponašati kao čovjek koji kopa.“ Kopati pak treba na istome mjestu, jer ono daje više. Na mjestu je zakopano više nego što se sjećamo, ono sadrži slojeve. No što će se pronaći, uvijek su dijelovi i torza. Cjelina je nedohvatljiva i nedokučiva, slika nepotpuna, najčešće nepovezane krhotine. „Prebivao sam kao mekušac u školjci devetnaestog stoljeća, koja sada šuplja, kao da je prazna leži preda mnom. Prislanjam uho na nju. Što čujem? Ne čujem buku poljskih topova ili Offenbachovu plesnu muziku, ni konjski topot na opločenu tlu ili fanfare vojne parade. Ne, čujem štropot antracita kad iz limenih cijevi pada u visoku peć, tupi prasak kojim se upali plinski žižak i cilik zvona svjetiljke na mjedenom obruču kad ulicom prolazi vozilo. I druge šumove čujem, kao zveckanje košarice s ključevima, oba zvona na prednjem i stražnjem stubištu.„ (Prijelen/Mummerehlen).

Osim fragmentacije dominantni pojam poetike sjećanja predstavlja izobličenje ili izmaknutost/izmještenost, kako bi se moglo prevesti riječ Entstellung. Sam Benjamin u upravo navedenom tekstu naziva djetinjstvo „posve izobličenim svijetom“. Tako fragmentima prošloga što tvore svijet djetinjstva pripadaju i imena ulica, izreke, strofe pjesmica, likovi iz dječjih priča, djelići razgovora – deformirani u sjećanju, zato što dijete nije dobro čulo ili je pogrešno upamtilo. Time oni dobivaju drukčiji smisao, a odnosi među stvarima neočekivano se mijenjaju. „Jer tada se za mene ta ulica još nije zvala prema gradu Steglitzu. Ime joj je dala ptica štiglic, češljugar. Zar nije tetka živjela u svom gnijezdu kao ptica koja zna govoriti? Kad god bih ušao u njega, ono je bilo ispunjeno cvrkutanjem te male crne ptice… „ (Ugao Steglitzer/Genthiner Straße). Ili: „A nisam li ga zvao Cvjetni dvor, nego Cvjetni stvor, koji mi kao golemi plišani cvijet u naboranom omotu udara u lice.“ (Blumeshof 12). Riječi iz djetinjstva, kaže Benjamin, gube duboki smisao koje su imale prije i postaju zagonetke. Tako je u sjećanju ime Brauhausberg (Lov na leptire) „izgubilo svu težinu, ne sadrži više ništa od pivare, a samo je plavetnilom obavijen brijeg koji se podizao ljeti da udomi mene i moje roditelje. I zato Potsdam mog djetinjstva leži u tako plavom uzduhu, kao da su njegovi mrtvački plaštevi i ljepokrili admirali, paunovci i zorice rasprostrti na jednom od onih blistavih emajla iz Limogesa na kojima se zupci i zidine Jeruzalema uzdižu na tamnomodroj podlozi.“ Djetinjstvo ostaje zatvorenim, hermetičnim svijetom koji je ispunjen tragovima, a oni su postali tajnom. Izvjesno je da te deformirane riječi i stvari predstavljaju sve što je izgubljeno, no kako razumjeti “privatizirani“  jezik u kojemu se javljaju ? (Tokarzewska)

Derivat izobličenosti/izmaknutosti predstavljaju oponašanje, mimikrija, prerušavanje. Oponašanje – hinjena sličnost ili biti kao nešto drugo, jedan je od oblika deformiranosti. „Dar uočavanja sličnosti nije ništa do blijedi ostatak stare prisile da budeš sličan i prilagodiš se. Na to su me navodile riječi. Ne takve koje bi me učinile sličnim uzornom djetetu, nego stanovima, namještaju, odjeći. Izobličila me sličnost sa svime što je bilo oko mene.“ (Prijelen)  Taj rudarski rad, to prodiranje u najzapretanije slojeve, najdublje pretince memorije nije drugo do potraga za iskonima vlastita bića, prizivanje onoga što Benjamin naziva „skrovitošću“: udomljenošću, čega su ga sve više lišavale okolnosti i vlastiti um, drugim riječima, objektivni razlozi i subjektivni motivi. Osim iz konkretnosti riječi i stvari Benjamin izbija sjećanje iz poprišta: mjesta od kojih očekuje ponajviše, više nego od ljudi ili događaja. Manje su to javni trgovi, ulice ili parkovi, a više interijeri: stanovi baka i tetaka s wilhelminskim namještajem i obiljem uspomena, apartman roditelja s teškim zavjesama i tajnovitim ormarima, gospodska blagovaonica s golemim kredencima, skupocjenim servisima i srebrnim priborom za jelo, dugačkom trpezom prekrivenom damastom, vlastita dječačka soba s pultom za čitanje, knjigama i kutijama sa zbirkama svačega i koječega, krevetom u kojem plovi u snovima… No mahom to su mjesta gdje se spajaju i prožimaju svijet stana i grada. To su međuprostori i mjesta prijelaza: pasaži u kojima Benjamin nalazi sebe i spoznaje postojanost prolaznosti. Pasaž nije samo simbol prelaženja nego bitna poetološka figura, a u planiranom i nedovršenom djelu Pariz, glavni grad devetnaestog stoljeća ključni pojam za kritičku interpretaciju kulture kasnog kapitalizma i prapovijesti moderne[7].

U Berlinskom djetinjstvu devetstotih Benjamin je dodirnuo duboka filozofska pitanja. „I u nevjerojatno nježnim minijaturama Benjamin ostaje rizničar filozofije“ (Adorno). Wilhelminski Berlin i Pariz fin de sièclea bili su tlo i medij iz kojih je izvlačio građu za predstavljanje epohe kojoj je biografski pripadao, blisko je poznavao i višestruko se kritički distancirao od nje. Tako se u Djetinjstvu dodiruje i prožima više povijesti: pojedinačna povijest subjekta (Benjamina) i opća, grada i epohe. No te slike, otvarajući se kao u kaleidoskopu, ne pružaju odgovore na pitanja i zagonetke što ih postavljaju, ali plijene ljepotom i sjetom. To, a i poticaj za svakovrsna gonetanja, zacijelo su razlogom globalne recepcije tog djela.

Jednosmjerna ulica nije pak spočetka doživjela osobitu javnu recepciju. Siegfried Kracauer posumnjao je u političku djelotvornost fragmentacije, dok je Ernst Bloch njezino objavljivanja usporedio s „otvaranjem dućana s najnovijim proljetnim modelima metafizike u izlogu.“[8] Adorno u prikazu iz 1955. najprije upućuje na formu filozofskog diskursa koju Benjamin afirmira u tom djelu: Denkbild, čiju kompleksnost jedva pokriva prijevod misaona slika. Adorno je prispodobljuje s idejom, pomalo otrcanim pojmom kojem je Benjamin ulio nov smisao i vitalnost. Riječ je o metafizičkim slikama, skrivačicama, u kojima jeziku u pomoć dolazi slika, stapaju se zor i misao, a posreduju se kratkom, zgusnutom formom poput aforizma ili glose. Šokantne ili zagonetne, one potiču energiju i spontanost mišljenja ili – kako slikovito piše Adorno, žele „nekom vrstom intelektualnog kratkog spoja izbiti varnice da objasjaju ili čak zapale poznato“. Benjamin je, naime, odbacujući generaliziranje, pretenzije prema cjelovitosti, potpunosti i konzistentnosti usmjerio pogled na pojedinačno i singularno, prolazno i marginalno, odbačeno i zaboravljeno, jednokratno i neponovljivo – na posebno. Ili: riječima Ernsta Blocha, ostavio je fenomenu da govori ne zatvarajući ga definicijski, nego ga opkoljavao i rastvarao „pasažnim mišljenjem“.  S pravom Adorno upozorava da nije riječ o nizu aforizama, nego zbirci dijalektičkih slika, kako dopunjava pojam Denkbild. Polazište (i cilj) su analiza kapitalističke stvarnosti i projekcija revolucionarne perspektive koju Benjamin očekuje u harmoničnom odnosu čovječanstva i prirode. U knjigu je uključena sekvenca sjećanja na djetinjstvo, koja će se, revidirana, pojaviti u verzijama Berlinskog djetinjstva devetstotih.

Jednosmjerna ulica posvećena je Asji Lacis[9] (1891.–1979.), s kojom je Benjamin od 1924. sve do kraja desetljeća održavao erotsku i intelektualnu vezu. U posveti aludira na idejni smjer u koji ga je uputila Asja Lacis. Prvo izdanje knjige iz 1928. (Rowohlt, Berlin) nosi na koricama fotomontažu avangardnog fotografa Sashe Stonea[10] (1895.– 1940.), u kojoj umnoženi putokazi upućuju u jedan te isti smjer. Je li on doista i ostao Benjaminovim smjerom? O tome vidi mnogo i opsežno Gerschom Scholem u tekstu Walter Benjamin i njegov anđeo[11].

Tek nakon prvog poslijeratnog izdanja (1955.) Jednosmjerna ulica valorizirana je kao avangardno djelo radikalnog i kritičkog duha, u kojemu se dijalektički ukrštaju različite filozofsko-kritičke zasade u plodonosnu dodiru. Fragmentu, skici, aforizmu – žanru Denkbild, otvorena su nakon zbirke Benjaminovih dijalektičkih slika  iz 1928. vrata u filozofiju i literaturu, kako svjedoče poznata djela Kracauera, Blocha i Adorna[12]. Postmoderna se poziva na njih kao autentičnu baštinu.

Na kraju, koja riječ o prevođenju Benjamina. U pomoć pozivam Jeana Selza (1904.– 1997.) prvog prevoditelja Berlinskog djetinstva, francuskog književnika, povjesničara i kritičara umjetnosti, neko vrijeme bliskog Benjaminu. Selz je s Benjaminom proveo nekoliko ljetnih mjeseci 1933. na Ibizi[13].

„Tog proljeća Benjamin mi je čitao svoja sjećanja o djetinjstvu…Prevodio mi je dok je čitao, a njegovo znanje francuskoga bilo je tako dobro da sam uspijevao pratiti često nenadane skokove misli. Neka su mi mjesta ipak ostala nejasna, jer za neke izraze i riječi nije mogao naći odgovarajuće na francuskom. To me ponukalo na zamisao da Berlinsko djetinjstvo prevedem na francuski, u čemu mi je pomagao suptilnim, preciznim objašnjenjima. Rad je bio mučan i težak… Jer Benjamin nije dopuštao ni najmanje odstupanje od smisla. A kad bi mu se objasnilo da riječ koju je želio upotrijebiti u francuskom naprosto ne postoji, svojim zaprepaštenjem i tugom izazvao bi u sugovorniku bolnu nelagodu. Satima smo diskutirali o pojedinoj riječi ili zarezu, i trebali su mi sati da prevedem tekstove kao Zimsko jutro, Kupusara i Lođe i sročim formu koja se može objaviti i kojom bi bio zadovoljan… Vidio sam Benjamina samo još jednom, i to u ožujku 1934., u Café de Flore. Stanovao je tada u Hotelu Palace, u četvrti Saint-Germain-des-Prés. Htio sam bezuvjetno završiti započeti prijevod i upravo se spremao doraditi dva teksta, Dvije limene glazbe i Lov na leptire. Razmijenili smo o tome nekoliko pisama i 20. travnja trebali se sastati. Dan prije, predvečer, dobio sam od njega pismo kojim otkazuje sastanak: ‘Ne bez gorčine –pisao je, priklanjam se nevoljnoj konstelaciji što se nadvila nad mene. Pišem vam ove retke sat prije naglog odlaska.’ Za taj nagli odlazak nije naveo razlog, a ja kasnije o njemu nisam više ništa čuo…“

Svaki Benjaminov tekst stavlja na kušnju i najstrpljivijeg i najpredanijeg prevoditelja. Ne samo zbog izbrušenosti i autorove težnje da za svaki pojam, situaciju ili predmet nađe najtočniju nijansu, rujući u golemom inventaru svojega znanja i njemačkog jezika, nego i zbog onoga što daje naslutiti, što  prikriva, čak svjesno zamagljuje. Zagonetke, anagrami, skrivačice, enigme bile su Benjaminova strast.  Probijanje tim labirintom filološka je i kulturnopovijesna pustolovina. Ona ne zahtijeva svakovrstan i fin alat, nego i temeljit uvid u sekundarnu literaturu koja je već gotovo nepregledna. Pa ipak, i unatoč trudu, u nekim će trenucima morati zastati i uvidjeti da treba pomoć. Imala sam sreće što sam svoju muku mogla podijeliti s dvojicom dobrih prijatelja, Milivojem Telećanom i Marcelom Bačićem: prvim, po mojem uvjerenju, najboljim hrvatskim živućim prevoditeljem, drugim, izuzetnim poznavateljem ne samo njemačke literature i filozofije, nego i mnogih zakutaka evropske kulture. Kad sam ih zamolila da pročitaju završen prijevod, oni su to spremno i s interesom prihvatili. Primjedbe i predložene korekcije svjedoče do koje su mjere pažljivo i odgovorno čitali i poboljšali prijevod. Milivoj Telećan pročitao je okom jastreba i definitivnu verziju, tako da on potpisuje i lekturu.

Ova knjiga čini cjelinu s prethodnom – Walter Benjamin, Novi anđeo, koju je Antibarbarus izdao 2008. godine. Tako smo to zamisliti pokojni Albert Goldstein i ja, kad sam mu svojedobno predložila da bi nakon više prijevoda najvažnijih teorijskih i filozofskih Benjaminovih tekstova, napose onih koje je uredio i komentirao Viktor Žmegač, bilo dobro predstaviti ljudski lik Waltera Benjamina. Tako je u prvoj knjizi težište na priči o Benjaminovu anđelu, alegoriji njegova fatuma, u drugoj na zapisima o njegovu djetinjstvu. Obje zapravo obuhvaćaju sve: od Delbrückstraße 23 na starom berlinskom Westendu do Port Boua, na Costa Bravi. U svemu smo se Albert Goldstein i ja složili, a na tom tragu odvijala se i suradnja sa Simonom Goldstein. Ovaj rad stoga posvećujemo njemu.


  • Pogovor knjizi Waltera Benjamina ‘Berlinsko djetinjstvo devetstote & Jednosmjerna ulica’, Antibarbarus, Zagreb 2017.

[1] Prvi popis Benjaminovih djela objavio je u knjizi Zur Aktualität Walter Benjamins, Suhrkamp, Frankfurt a/M. 1972. (227-279) Rolf Tiedemann na temelju istraživanja u radu na svojoj disertaciji, prvoj o Benjaminu uopće, koju je obranio na frankfurtskom sveučilištu 1964. (mentori T. Adorno i M. Horkheimer).

[2] Časopis pripada korpusu Njemačkog tiska u egzilu koji obuhvaća sve publikacije njemačkih i austrijskih emigranata u razdoblju od 1933. do 1945., više od 400 knjiga i časopisa. Izdavanje su omogućili nakladnici Querido i Allert de Lange u Amsterdamu i Oprecht u Zürichu. Časopis Maß und Wert (Mjera i vrijednost) izlazio je od rujna 1937. do listopada 1940.u Zürichu kod Oprechta, a uređivali su ga Thomas Mann i Konrad Falke. O Njemačkom tisku u egzilu v. Liselotte Maas, Handbuch der deutschen Exilpresse 1933-1945 (4. sv.), München, 1975.-1990. ili Claus-Dieter Krohn (ur.), Handbuch der deutschsprachigen Emigration 1933-1945, Darmstadt, 1983.

[3] O genezi v. Rolf Tiedemann: pogovori u izdanju Gießenske verzije (2000.) i Posljednje verzije (2010.), također Herwig 2006. (pogl. Textgenese und Exilerfahrung i bilj. 13 u kojoj se poziva i na više tekstova B. Wittea). U prikazima geneze postoje razilaženja u pogledu datiranja.

[4] Stefanova verzija (24), Gießenska (30) i Posljednja ili Pariška (30)

[5] Genezu objavljivanja Djetinjstva donosi Rolf Tiedemann u Uredničkom postskriptumu izdanja iz 2010. (214-216), u kojem je prenesen Adornov pogovor iz 1950., koji tada nije bio potpisan.

[6] Suhrkamp Verlag vuče korijenje iz vodeće modernističke kuće Fischer Verlag iz Berlina koju je 1886. osnovao Samuel Fischer. U doba nacionalsocijalizma doživljava transformaciju i dobiva novo ime prema Peteru Suhrkampu (1891.– 1959.), najprije uredniku, potom direktoru, koji uzalud nastoji održati kontinuitet, da bi 1944. dospio u koncentracijski logor Sachsenhausen i gotovo zaglavio. Prvi je njemački izdavač koji je 1945. od britanskih vojnih vlasti dobio licencu za osnutak nakladničke kuće. Novi Suhrkamp Verlag, s više svojih profiliranih biblioteka, postat će jedan od najuglednijih nakladnika za filozofiju i literaturu. Nakon Suhrkampove smrti vodio ga je Siegfried Unseld (1924.– 2002.), poznat po uzrečici „Suhrkamp ne objavljuje knjige nego autore“, dok je Georg Steiner 1973. proširio pojam „Suhrkamp-Kultur“. Benjamin pripada prvim autorima koje je Suhrkamp počeo sustavno izdavati u suradnji s Adornovim Institutom za socijalna istraživanja, koji se tada vratio u Frankfurt. Kao što je Fischer Verlag obilježio kulturni ambijent Benjaminova djetinjstva u Berlinu, tako je Suhrkamp odredio klimu poratne Njemačke i denacifikacije.

[7] Golema građa koju je Benjamin sakupljao od 1927.objavljena je kao zbirka fragmenata pod naslovom Djelo o pasažima (Das Passagen-Werk), ur. Rolf Tiedemann, Suhrkamp, Frankfurt a/M. 1982.

[8] Sjećanja: u Über Walter Benjamin, Suhrkamp, Frankfurt a/M., 1968. (16-23)

[9] Asja/Ana Ernestovna Lacis, rođ. Ljepina, rođena je 1871. u gradiću Ligatne u Latviji. U doba studija u Sankt Peterburgu oduševila se kazalištem, napose V. E. Meyerholdom i Majakovskim, studirala kasnije glumu u Moskvi, potom u Orjolu osnovala proleterski dječji teatar, kasnije u Rigi radnički. U Berlinu 1922. upoznaje Brechta i Benjamina, s kojim 1924. boravi na Capriju, potiče ga na putovanje u Moskvu i bavljenje marksizmom. U Sovjetski savez dovodi Ernsta Tollera i Erwina Piscatora, popularizira Brechtovo djelo. Kasnije se okrenula filmu i pripadala krugu ruskih avangardista. Uhićena je 1938. i do 1948. bila internirana u logorima u Kazahstanu. Vrativši se u Latviju, radila je u više kazališta kao redateljica. Članicom komunističke partije Sovjetskog saveza postala je 1956.  Nakon umirovljenja 1958. radila je kao kritičarka. Umrla je u Rigi. Autorica je knjiga Revolucionarni teatar u Njemačkoj, 1935. i autobiografije Crveni karanfil, 1981.

[10] Pravo mu je ime Aleksandr Sergejevič Steinsapir, rođen je u Sankt Peterburgu u židovskoj obitelji.1920-ih djelovao je kao profesionalni fotograf u Berlinu, družio se s Moholy-Nagyjem, Miesom van der Roheom, El Lissitzkim, Benjaminom. Poznat je po portretima i aktovima. Od 1932. živi u egzilu u Belgiji, odakle bježi 1940. s namjerom da preko Španjolske brodom dođe do SAD-a, ali umire u Perpignanu.

[11] Walter Benjamin, Novi anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. (127-171)

[12] Siegfried Krakauer, Straßen in Berlin und anderswo, 1964. (sabrani tekstovi objavljeni od 1926-33), Ernst Bloch, Spuren, 1969. (prvo izd. 1930.), Theodor W. Adorno, Minima Moralia, 1951.

[13] Jean Selz, Sjećanja, Über Walter Benjamin, Suhrkamp, Frankfurt a/Main, 1968. (37-51)

 

Oglasi