Domagoj Margetić: Mjere mržnje

Zastrašujuće je koliko ništa ni iz čega nismo naučili.

Niti iz mržnja. Ni iz ratova. Niti iz podjela. Ni iz prošlosti. Još manje iz sadašnjosti.

Plaši to koliko ništa nismo naučili. I koliko su sve naše mržnje postale jače. Koliko su postojanije. I koliko su podjele dublje. Nepovratnije. I koliko se ratovi još vode, nebitno da li oružjem ili nekako drugačije.

Uostalom, sve je nažalost postalo oružje. Sve manje vjerujem da imamo ikakvih šansi. I sve više vjerujem da ne treba ponoviti fatalne greške mojih jevrejskih djedova koji nisu na vijeme otišli. Nego su ostali. Vjerujući tko zna kome i tko zna čemu i tko zna u što. Ne znam. Više doista ništa ne znam. Osim to da je svaka riječ bila uzalud. Ali baš svaka. Mi smo ostali isti mrzitelji. Ostali smo svi redom isti nacionalisti. Isti šovinisti. Ostali smo mrziteljske i zaraćene strane. Na svim stranama. Svi se kunu u žrtve, a ovdje su svi i svatko samo jedno – agresori.

Agresori na zdravu pamet. Agresori na ljudsku savijest. Agresori zapravo na sve ljudsko i svaku ljudskost. Svi su ovdje agresori. I svatko je sudionik agresije. Svakog dana. Svakog trenutka.

Rat ovdje traje.

Vi ga trajete. Mi ga ratujemo.

Danima me muči koješta. Mučim sam sebe. Vi me mučite. Ova naša društva me muče. Sve me muči. I znam, sve je uzalud. Svaka riječ. Apsolutno sve.

Ovdje prolazi samo divljaštvo. Iskonski primitivizam. Krvoločnost. Mržnja. Danima šutim. Nemam više ikakvih riječi. Šutim pred zastrašujućom spoznajom uzaludnosti. Šutim pred tim najosobnijim suočavanjem s tim da smo stvarno svi redom ostali isti. Ma u što se tko zaklinjao. Ma u kakve ideje i ideale. Ostali smo oni isti primitivni krvoloci urođenog instinkta za miris krvi. Ljudske. Strašno.

Ovdje se ništa nije promijenilo. Ovdje se ništa neće promijeniti. Jer se mi nismo promijenili. Niti se mijenjamo. I jer se nikad nećemo promijeniti.

Oglasi