TITO KAO VARAŽDINEC, DOMOVINE SIN

Piše: Snježana Banović

U Varaždinu gdje kazališna zgrada postoji sve od od 1873, tek 1945. dolazi do osnivanja stalnog Narodnog kazališta (do 1991. naziv mu je HNK “August Cesarec”).

Uz dramsku se granu uskoro organizira i glazbena (primarno operetna) s čak 32 stalna člana, no, iako je entuzijazam oba ansambla na čelu s intendantom Mirkom Perkovićem na visini, uvjeti za rad su u to doba katastrofalni. Za loženje na drva nije bilo novca pa je publika zimi morala sjediti u kaputima jer je s pozornice “strujao u gledalište val hladnoga zraka”, stoga mnogi zimi nisu ni htjeli ići u kazalište.

Glumci su još više trpjeli jer je često temperatura na sceni bila ispod nule, “a oni u ljetnim odijelima, žene čak i dekoltirane – od cvokotanja jedva govore!” Nije bilo spremišta za kulise pa su iste stajale “nagomilane na pozornici i po svim hodnicima, da je više put postojala opasnost po život provući se između njih” te se počelo ozbiljno razmišljati o obnovi zgrade koja je krenula tek 1948. godine. Dotad se moralo preživjeti s trošnim stubištima, nikakvim higijenskim uvjetima, dotrajalim i po život opasnim pećima, bez ikakvih požarno-preventivnih mjera.

No, dovoljno sredstava za obnovu trošne zgrada nije ni tada bilo u gradskoj i republičkoj blagajni sve dok sam Tito nije spasio Varaždince: “doznavši od prijatelja kazališta za akciju Narodne Vlasti, odobrio je u tu svrhu tri milijuna dinara” te time “postavio temelje tim radovima.”

Trebam li uopće napomenuti da Tito tamo nema ulicu ni trg (najbliža je u Varaždinskim toplicama),a bidni Cesarec nema više ni kazalište, taj je morao biti ubijen dvaput: u okolici Zagreba 1941. i u Varaždinu 1991.

Oglasi