Posred trga, usred mraka, nestala je nada svaka

Piše: Zlatko GALL

Baš je bila zanimljiva ta zagrebačka subota. U pol bijelog dana desetak tisuća prosvjednika je na Jelačić placu s ponosno razvijenim barjacima kazalo svoje odlučno „ne“ Istambulskoj konvenciji i, zapravo, najavilo večernji globalni događaj „Sat za Zemlju“. Točnije, simbolično gašenje svjetla i, doduše samo kratko, tonjenje u mrak. U kmicu i mračinu nalik onoj kad su i na Griču gorjele vještice.
Zagrebački prosvjedni skup bio je, naravno, svojevrsni „who is who“ hrvatske turbokonzervativne i turbo desničarske Hrvatske. Zamišljen kao ultimativni performanse, kao batina od bukovine koja će s Markova trga isprašiti Plenkovićeve „izdajnike“ te dati do znanja svim „lezbokomunjarama“, protuhrvatskoj gamadi i „judoškudašima“ tko u Hrvatskoj danas u rukama drži i škare i sukno. Oni. Bogobojažljivi domoljubi s krivičnim prijavama, borci za friziranu ratnu „bolju prošlost“, komunistički svrzimantijaši, moralne vertikale s izdajničkim tragom „bijelog praha“ oko nosa, paraziti s državne sise, klerici koji zagovaraju evanđelje po Anti… I mnogi već viđeni i potrošeni bukači iz šatora, politički luzeri i marginalci uvjereni da bi se u „novom poretku“ našlo mjesto i za njih ali i „nove snage“ spremne za sinekure ustoličili li se u Banskim dvorima trijumvirat Brkić, Stier i Maletić. Naravno, kao i u svakoj uljuđenoj i demokratskoj zemlji, na Trgu su se pojavile i kontraprosvjednice. Nije ih bilo bogzna koliko no doma bi ih zacijelo s prosvjeda otišlo mnogo manje da ih nisu čuvale, kako se to lijepo kaže, jake policijske snage. Da nisu bila bi to prava pokazna vježba kako postupati sa ženama koje ne samo da misle svojom glavom već javno prosvjeduju ne pristajući biti žrtve nasilja koje se rađa u „bermudskom trokutu“ iliti toru u koju ih gura anti-istambulska „Kinder, Küche, Kirche“ družba. Točnije, svi oni uvjereni da je šamaranje žene odgojna mjera, „ličko rukovanje“ folklorni običaj a „šlatanje“ u opisu „ženskog“ radnog mjesta.
Da je prosvjedni skup na Jelačić placu i cijela frka oko ratifikacije Istambulske konvencije metoda pritiska na „kilavog“ Plenkovića koji bi ipak HDZ volio transformirati u civiliziranu demokršćansku stranku (što je proces kojeg je Sanader kleptomanskim aferama naprasno prekinuo), bilo je jasno i po prozivanju zbog „izdaje“, poziva na ostavku i po natpisima na transparentima. Poput onog na kojem se uz fotografije Bernardića i Plenkovića kočoperio natpis „RODoljubna kolaicija“. Da je htjela i antiprosvjednička strana mogla je biti jednako izravna, uvredljiva, cinična ili zlobna. Pa, recimo, uz fotografije Vase i „nedrka“ Ilčića napisati „izRODi“, uz lik Markićke, Batarela, Košića ili Glogoškog… „paRODija domoljublja“ a Bujančev portret okititi natpisom „maRODer“.
Na prosvjedu i oko njega, baš kao i u hrpama tekstova njihovih istomišljenika i medijskih jataka, iznova su se čuli stari „argumenti“. O rodnoj ideologiji koja se gura na mala vrata ali i o silnoj lovi koju će država keširati za provođenje Istambulske konvencije. Odnosno za „financiranje parapolitičkih udruga od strane države koje se navodno bave zaštitom žena, a ustvari javnim novcem financiraju svoju ideološku i političku borbu“. Bravo gospođo Željkica Markić. Jer vi ste zapravo dali kratku i jasnu dijagnozu opstanka i djelovanja svih patuljastih desničarskih kvazi-domoljubnih udruga, braniteljskih zdrugova i crkvenjačkih aktivista koji kao navodno domoljubne „parapolitičke udruge“ svoju turbo-konzervativnu i desničarsku „ideološku i političku borbu“, financiraju državnim novcem. Bilo izravno bilo iz druge ruke. Recimo one crkvene.
I zato ste u pravu. Baš kao i vaš svjetonazorni istomišljenik Stevo Culej kad je zagrmio da su „nevladine udruge cijelo vrijeme hrvatska peta kolona koja djeluje protiv hrvatskog naroda“. A djeluju. Sve one brojne udruge lažnih domoljuba, falših vjernika, ratnika s prve linije šankerske bojišnice i politički mikroorganizmi koji Hrvatsku vide kao kasu za namirenje osobnih potreba te kao zatucani mračni vilajet u kojem svijetli samo jedna istina. Ili žerava s lomača na kojima se pale nepodobnici.
Ako mislite da je ovo zvocanje ili pretjeravanje prisjetite se samo čvrstih dokaza konzervativne i turbo-desne radikalizacije koja se odvijala i još se odvija pred našim očima. Podvale zvane „Za obitelj“ koja se digla protiv obitelji, otvorenih laži i insinuacija koji medijskom centrifugom postaju „istine“ i povodi za peticije kojima se ukidaju filmovi i predstave, zahtijevaju „čišćenja“ školskih programa, mijenjanje zakona i uvođenja novih „nadahnutih“ islamističkim fundamentalizmom na „turbo-cattolico“ način. Milom ili silom. Za saborske govornice ili s oltara, bokserom i pajserom na ulici ili u tramvaju, suzavcem u „pederskom okupljalištua“ ili pak maltretiranjem nesretnica koje se odluče za pobačaj… Ako i to nije dovoljno ajde se barem zapitajte kojeg vraga imaju veze stratišta Vukovara i Škabrnje, udbaši i kosovci, Europska unija i žrtve srbijanske agresije sa ratifikacijom dokumenta kojim se štite žene. Zapitajte se, od koga koga i čega? Pa od nasilja, vrijeđanja, pljuvanja, šaketanja i cipelarenja kojima bi – da nije bilo „jakih policijskih snaga“ – i na Trgu „časni hrvatski muževi“, domoljubi i bogoljubi zorno pokazali ženama-kontraprosvjednicama gdje im je u njihovoj viziji Hrvatske mjesto. U crkvi, u kuhinji i uz djecu. Ili, ako baš hoće drugačije, na hitnom odjelu traumatologije.

(današnja kolumna u tiskanom iozdanju Slobodne Dalmacije)

Oglasi