Helena Berden: Suvremena poetika kazališnog tijela

„Kazalište je stvoreno zato da nauči ljude
kako postoje i druge stvari osim onih koje
se oko njih zbivaju, osim onoga za što vjeruju
da vide ili čuju;  da ih nauči kako postoji i druga
strana stvari i bića osim one za koju vjeruju da
je ona prava; da ih otkrije same sebi, da im da
naslutiti kako imaju besmrtan duh i dušu.“

(Louis Jouvet – Rastjelovljeni glumac)

Suvremeno kazališno djelovanje potrebuje tijelo kao prezentaciju stanovite metafizike života. Prelazeći na područje senzibiliteta valja se osloboditi okova percepcije sebstva kao moralno/društveno/kulturno petrificiranog odbljeska minulih ideja. Stoga je suvremena poetika tijela sredstvo umjetničkog izvan/ispisivanja unutarnjih ideja apstraktnog duha, srži potisnutog svijeta, buke vlastitih načela, estetike novih organa i želje za pokretom bez ograničenja percepcije. Suvremeno kazalište je to koje nudi beskonačnost pokrenutog stanja spoznaje ali i propitivanje ustaljenih ideja i konvencija, dok istovremeno otkriva najrazličitije slojeve ljudskog duha. Suvremeno kazališno djelovanje čini to posredstvom reprezentacije tijela, poput poetike koja je uvijek misao potisnuta do siline rasprskavanja. Poetika ne želi svoje zakonitosti obvezati ni formom ni sadržajem, ona je tu da iskaže golemi akvarel misaonog, osjećajnog, ukorijenjenog i beskrajnog. Na čas je njezina misaona čipka ružičaste ljupkosti, na čast koštunjave stvarnosti.

Takva je i metafizička ideja suvremene poetike tijela koje svoje začetke duguje upravo napaćenom i mučenom tijelu Antonina Artauda.  Njegovi deliriji i ogroman misaoni mlin ideja o kazalištu i svijetu, smrvljen od strane duha vremena, tretiran elektrošokovima, preživljava senzibilnošću s one strane granica. Predlažući Kazalište okrutnosti on tvrdi da je kazalište nastalo da nam dopusti oživotvorenje onog potisnutog, poput onih pogubljenika koje spaljuju i koji šalju znakove sa svojih lomača. Jer kako tvrdi:

„Kazalište može postojati samo onog trenutka kad uistinu otpočinje nemoguće i kad poezija koja se događa na pozornici ugrijava i hrani ostvarene simbole. Ti simboli, sve do tada držani u ropstvu, izbijaju poput nevjerojatnih slika koje daju građansko pravo i pravo postojanja činima koji su po prirodi protivni onima u životu zajednice.“

Njegove vizije ostvaruju se gotovo u cijelosti u suvremenom kazalištu transformacijskog dramskog teksta i semiotičkog iščitavanja tijela kroz mnoštvo pokreta više sličnih suvremenoj umjetnosti nego tradicionalnim figurama teatra.

Još jedan od radikalnih kazališnih mislioca bio je i Louis Jouvet, francuski glumac, scenograf i teoretičar koji se intenzivno bavio organizacijskim pitanjima kazališta, intuicijama, intimnosti, tijelom. Nakon predstava, još zadihan  u kostimu, razmazane šminke sjedao bi za svoj stol u garderobi i zapisivao dojmove, nastojeći ih povezati i razjasniti. Kako tvrdi radi se o „kliničkim dokumentima tjeskobnog duha čovjeka kojem je ljubav prema kazalištu nerazdvojna od osjećaja bratstva“. Njegove misli o kazališnom djelovanju s one strane glumčevog iskustva, graniče s poetikom tijela. Samo neke od njegovih zapisa u knjizi „Rastjelovljeni glumac“ navode na razmišljanje:

„Potrebno je kazalište apstrakcije.
Kazalište je jedno od onih košnica gdje se med vidljivoga pretvara u nevidljivo.
Živjeti u podvojenosti.
Iskrenost – umjetnost varanja samoga sebe ili drugih.
Tko je iskren, gledatelj ili glumac?
Najiskreniji osjećaji su tkanina što brzo blijedi.
Tekst je sasušena ljuska.
Iluzija kazališta je istina.
Poziv. Melankolična žudnja.“

Jouvet se također pitao ako je ovaj zanat samo osjet, proždrljivost emocija, vrućica osjećajnosti, pojačavanje žudnje, potreba tijela, što onda tu čini duh? Nije li gluma stalni bijeg od sebe samoga? Za glumca tvrdi da je on samo reakcija, prevrtljivost, privlačenje i odbijanje, osjet, disanje i unutrašnje stanje. Dok upotrebljavanje samoga sebe, razvijanje, nadziranje samoga sebe u radu, je tajna te umjetnosti. To nije želja da se služi drugima, već da se zadovolji samoga sebe, stoga kako primjećuje „kao za svoj glas ili svoj kostim, glumac se sluša, čuje se, gleda se, okušava se, to je način isprobavanja i osluškivanja scene koja se igra, njenog kretanja, njenog tonaliteta. Upravo u tome leži bit suvremene poetike tijela – to je tijelo koje možemo iznajmiti, njegovo tijelo postaje sjecište duha, to je napor prema dužnosti da budem, prije negoli činjenica o onome što jesam.

Jedan od načina da se od kazališta učini raskoš istinskog uzbuđenja i ostvari Kazalište okrutnosti sadržan je u ekstazi performansa – izvedbene umjetnosti, gdje prezentacija zaobilazi konvencije i probija dimenziju sigurnosti u želji revolucioniziranja ljudske misli. Još od pariških dadaista pa sve do talijanskih futurista performansi su bili izraz disidenata koji su željeli preispitati odnose umjetnosti i kulture. Fillippo Tommaso Marinetti u Manifestu futurizma navodi provokaciju gledatelja radi evaluacije umjetničkog iskustva u svakodnevnom životu. Predlaže da gledateljima treba isplanirati iznenađenja i neprilike, primjerice tako da se postave stolice namazane ljepilom da bi gledatelji ostali zalijepljeni i time izazvali opće veselje, ili bi sjedišta bila posuta prahom koji izaziva svrabež i kihanje, također jedno mjesto bi se prodavalo za deset osoba što bi izazvalo prepirku i sukob. Publika bi iz svoje uloge sadista postala žrtva. No, razlika između performansa i kazališne predstave je u ideji propitivanja slobode, gdje je performans liberalan medij i ne ovisi o odobravanju publike, dok predstava još uvijek potrebuje sladostrast žudnje i čaroliju zavođenja.

Ideja tjelesnosti je i u ovom slučaju zastupljena kao kolektivna gustoća u prostoru gdje publika doprinosi relaciji kazalište – osjećaj – život, upisujući pokrete kao pjesnik u bunilu inspiracije. „Nema li Svemir u kojem se raščinjamo okus po nama?“ piše Rilke u jednoj od svojih Devinskih elegija evocirajući jedinstveni totalitet slobodnog prostora tražeći od svijeta drugačiju perspektivu. Suvremeno kazalište treba osloboditi poetiku tijela kao kolerata publike i glumčevih osjećaja u konstelaciji čistog stanja duha sposobnog za percepciju nesvjesnog, metafizičkog, onostranog. Psihičkoj igri treba biti dopuštena apsolutna entropija sadržaja, kretanja, boja i krikova da bi se uhvatilo vrenje ne samo tjelesne već i misaone poetike. Sama scena tek je prazan papir u koji se pečati duh glumačke umjetnosti koji postaje živa slika društva. Paradoks je da se tijelo glumca distancira od prikaza njegova lika u svijetu, odvostručenje svodi glumca na lik, pojam, sliku, stvarnu fikciju ali nikako na kompleksnost onog što se skriva u čovjeku. Upravo se ovdje očituje onaj vječni bijeg od sebe, stjeran od društva do omjera vlastite neprepoznatljivosti. Upravo stoga je potrebno suvremeno kazalište koje će uzbuniti i glumce i publiku, osloboditi potisnutu uznemirenost, kritički propitati odnose čovjeka kao stalno promjenjivog entiteta u čijem se temelju i porijeklu života nalazi, kako tvrdi Maljevič, uzbuđenje – kao nešto čisto, nesvjesno, bez oznake broja, vremena i prostora, bez apsolutnih i relativnih stanja. Suvremena poetika tijela je pisanje unutarnjim purpurom ganuća i sublimnom vrijednosti postojanja. Samo je trenutak neiscrpan i nepovratan istovremeno.

Oglasi