Predrag Finci: Prévert, Jacques

Volio sam kazivati njegovu Barbaru. Pravio se važan što pjesmu znam i na francuskom. Dugo nisam ni znao da je pisao i priče za filmove. A neki od filmova kojima je napisao scenarij postadoše „filmski klasici“: Posjetitelji noći, Dan se budi i Djeca raja ubrajaju se u velika djela filmskog „magičnog realizma“. Ali, on bi bio slavan i da nije bilo tih filmova. Bio bi, jer je bio popularan pjesnik. Jedini pjesnik koji je filmu napravio uslugu, prvi koji je od filma napravio poetiku. Prévert je bio omiljen, slavljen kao veliki pjesnik, mnoge njegove pjesme su postale šansone, a vjerojatno je najčuvenija Uvelo lišće. Bio je pravi urbani pjesnik, pjesnik grada, pjesnik kejova, mostova, parkova i ulica, pjesnik koji je imao svoju mnogobrojnu „djecu raja“.

Njegova djeca ga usvojila, on njihove muke i ljubavi kazivao. Njegova jednostavna, topla, nježna, iskrena poezija mojim je vršnjacima bila vrlo draga, naročito u srednjoj školi, dok još nisu znali što bi sa svojim emocijama, a nisu najbolje baratali ni jezičnim finesama, nisu znali „prave riječi“, pa su koristili stihove ovog pjesnika kao pomoć u „iskazivanju sebe“, kao pripomoć u (uglavnom uzaludnom) udvaranju.

Tako su se Prévertove Riječi i Čari velegrade pretvorili u neku vrst „praktične poezije“, premda njihovi „korisnici“ gotovo nikada nisu navodili ime autora. Ali su tada, možda usprkos svojim namjerama, barem na kratko i sami bili pjesnici. Ne znam što bi oni na to danas rekli, ako bi se bilo koji od njih htio i mogao sjetiti svoje mladalačke nježnosti, sebe sama, svog sna, koji i sam nesta. A meni, eto, film i pjesma osta.

Oglasi