Uz odlazak Josipa Vanište – Samozatajni sliko-pisac linije i praznine

Piše: Helena Berden

Vaništa je slikar za koji se ima osjećaj kao da je stigao iz daljine, nježnog samozatajnog senzibiliteta nepoznatih slikara 18. stoljeća no istovremeno misaon i konceptualan. Nježan i tih erudit umjetnik imaginacije oblika, linije, pokreta i praznine. O njegovom senzibilitetu sjajno govori  1955. Matko Peić u susretu s Vaništom: „Tvoja pogreška što hodajući Zagrebom misliš da ćeš naletjeti na Marcela Prousta. Zapamti ovdje Prousta nema! Od ovog mjesta gdje stojimo (bilo je to na Zrinjevcu), pa do Crnog mora (pokazuje rukom u daljinu), postoji samo kuća sa slamom na krovu, blatno dvorište, i na njemu sjekira na panju, možda pijetao. Zatim ništa. Pa opet kuća, dvorište, sjekira i tako sve do Dunava, do mora…“ To je bila Vaniština sanjarska narav, na rubu idiličnog, za notu preslatka, kako bi rekao Krleža. No, pošto je Vaništa 1952. dobio francusku stipendiju te je proveo vrijeme  u Parizu upijajući siluete grada koje je uspoređivao onima na slikama Matiessa, dok su još veliki francuski slikari bili na životu, a u skromnim galerijama mogla su se vidjeti Renoirova platna. Primjećujući kako  galerije još nisu izgledale kao banke, te se čak moglo sresti Picassa na ulici ili Sartrea kako prelazi Point des Arts. Prema tome svu tu sanjivost umjetničkih iskustava nosio je sa sobom, posvuda, time je i misaoni proces bio urešen posebnim tonom impresija.

U negaciji apsolutizma pisao je istodobno i linijom i prazninom. Vaništa je umjetnik koji nije zaboravio potrebe svojega duha, zanimajući se cijeli život za literaturu, poeziju, filozofiju. O svom djetinjstvu piše: „Odgoj u bojažljivosti i rezerviranosti, mali grad s tek obrisima građanskog života, mijene godišnjih doba, sutonske rasvjete, napokon onaj divni besciljni mladenački nemir, kako to životno doba naziva slikar Ljubo Babić. U mojoj obitelji nitko nije bio sklon umjetnosti, ali se puno čitalo.“ U odnosu spram male sredine vaništa je učinio iskorak, možda čak i veći nego bi takvoj sredini to normalno odgovaralo. No ipak kako je Vaništa zapisao crticu o Stančiću koja bi mogla sažeti i njegov rad: „Sugestivnost njegovih  slika i crteža djelovala je na neukog čovjeka, kao i na onog najrafiniranijeg, podjednako.“ Također kategorički smatrajući da valja naslikati nešto dobro, sve ostalo je slučajno, beskorisno, nečisto.

Ta gotovo dječja čistoća, sramežljivost, znatiželja, sve je to Vaništa i sve je to vidljivo u njegovim djelima. Kako bi to Kandinsky objasnio o problemu oblika, kako je zapravo oblik vanjski izraz unutarnjeg stanja, a u obliku se održava duh pojedinog umjetnika, oblik nosi pečat ličnosti. Kako tvrdi Vaništa u životu velikih slikara postoje tri faze, tri razdoblja života: dok je mlad, neukrotiva volja da bude u prvom planu prostor jedva vidljiv, duga faza zreo umjetnik, harmonija se proljepšava, prostor se više zamjećuje, treća faza gdje su na posljednjim platnima uočljivi harmonija, prostor, pokret, ritam… U osnovi Vaništa je smatrao da je crtež osnova, a boja je tek pratnja, sve se može izraziti crnom, bijelom i malo smeđe boje. Postroje načini slikanja kao što postoje i načini mišljenja. Valja korigirati emociju razumom. Bit nije u gledanom predmetu nego u gledanju.

Unatoč nježnosti svojih slika Vaništa je još u Parizu opazio da se u umjetnosti događa nešto novo. Žive, šarene mrlje enformela ugasile su se i posvuda su se mogle vidjeti čiste površine, hladne slike „ sive kao pepelnica“. Smisao koji se do sad tražio u umjetnosti, izmicao je. Taj preokret pokazuje i grupa Gorgona (1959.-1966.) kojoj je Vaništa bio začetnik uz Julije Knifera, Marijana Jevšovara, Đuru Sedera, Ivana Kožarića, Radoslava Putara. Kao neformalan umjetnička grupa bez manifesta prihvatila je konceptualni način slobodnog izražavanja. Kako je naglasio Vaništa njezine težnje su bile usmjerene izvanestetskoj stvarnosti. Bio je to rizik, bio je to apsurda, bila je to težnja za skrivenim. Interes za nešto s onu stranu slikarstva. Djelu se nije pridodavalo značenje kao aktivnostima, primjerice  „komisijski pregled proljeća“ kako je u šali govorio Putar. Karakteriziralo ju je „ponašanje kao estetska kategorija“. Radikalnost u okviru vremena u kojem su djelovali nagovijestila je umjetničku praksu 70-ih. Došlo je do promjene paradigme u umjetnosti, tražila se apsolutna intelektualna i duhovna sloboda, tako je i način izražavanja bio sabran u anti-časopisu Gorgona, s onu stranu materijalnog i estetskog objekta, iz čega je proizišlo da je jezik bio bitan medij gorgonske prakse. Josip Vaništa kao inicijator i organizator većine gorgonskih pothvata dao je sljedeću definiciju ove pojave:

“Misao Gorgone je ozbiljna i oskudna

Gorgona je za apsolutnu prolaznost u umjetnosti

Gorgona ne traži djelo ni rezultat u umjetnosti

Ona vrednuje po situaciji

Ona se definira kao zbir svih mogućih tumačenja

Dajući najvišu vrijednost onome što je smrtno,

Gorgona ne govori ni o čemu”

No također vaništa u svojim zapisima i kratkim crticama pokazuje bogatstvo zapažanja detalja. Vaništa zapisuje kako je Putar bolovao te da je njegova bolest za njih bila nestajanje možda najvrijednijeg čovjeka kojeg su poznavali. S Putarom živjeli su u iluziji da njihovo zajedništvo nije promašaj. Njegovom smrću Gorgona se pretvorila u ruševinu.

Smrt je bila nešto što je Vaništu vezalo uz misao Emila Ciorana, rumunjskog pisca i filozofa gorčine. Vaništa i Cioran imali su uporište u dubokom osjećaju ništavnosti svega, neuspjeha, interesa za metafiziku, osuđenosti na život. Cioran je smrt sažeo na pitanje o onom vremenu prije rođenja, svojevrsnom nepostojanju, anti-smrti, čežnji za tim vremenom prije vremena. Tvrdeći  da smrt nije sasvim beskorisna jer pak imamo njoj zahvaliti što ćemo možda ponovno naći onaj prostor prije rođenja, naš jedini prostor… A Vaništa će možda tako naći svoj jedinstveni prostor apsolutne metafizičke imaginacije praznine.

Oglasi