Branko Gavella kao G-točka hrvatske književne scene

Piše: Đurđa Knežević

Zamislimo, a ne bi smjelo biti teško, da u birtiju u, recimo, Poganoj Vlaki uđe djevojka u tajicama i jedan joj od prisutnih seoskih tek mrvicu urbaniziranih đilkoša dobaci, “Kakve dobre tajice!” Pritom i podmigne svojem trenutnom socijalnom okruženju (može i bez podmigivanja), a ovi prasnu u smijeh. Ili, zamislimo primjerice, predsjednika Društva pisaca hrvatske koji uđe na neki književni skup i podvikne, “Ajmo svi na G-točku!”. U ovoj bi prilici moguće reakcija bila drugačija, neki bi se razgalili, neko bi se samo podsmjehnuo, netko napravio “facu”, žene bi čvršće prebacile nogu preko noge, napravile se da nisu čule, superiorno se nasmiješile, neke moguće i s nelagodom. U nekog drugoj, trećoj itd. prilici pohvalio bi se “štosdenfer” (to je stražnjica) ili “baloni” (grudi), naravno, sve u žena, pa eto i G-točke, to jest, mjesta ženskog orgazma smještenog u vagini.

Povod za ova razmišljanja jest Projekt G • točka i opisan je kao “Grad u Gavelli zamišljen kao platforma unutar koje će se u mjesečnom ritmu stvarati nove, zajedničke, inovativne i hibridne umjetničke forme. Spojem live acta, talk showa, razgovora s gostima, čitanjima književnosti…” Projekt je počeo s aktivnostima prije godinu dana u kazalištu Gavella, sad je preselio na drugo mjesto, ime je, dakako, ostalo. A sada nešto o tome što su “kumovi” (koliko se dalo vidjeti, u tom poslu nije bilo niti jedne kume) tog imena mislili, kako i koliko, a napose što su proslijedili kao poruku javnosti.

Nastavljajući gornju sliku s tajicama, balonima i G-točkama, uzmimo da se nađe netko tko bi im prigovorio seksizam, đilkoši iz Pogane, jednako kao i oni književni iz metropole, bi se najozbiljnijih lica pobunili i rekli da nisu mislili na noge, dupe, prsa, vagine… već na, kako su se i izrazili, tajice, štosdenfere, balone … ili, u ovom našem slučaju, obrazovaniji, osjetljiviji i ljepodušni rekli bi da se G-točka odnosi na redatelja Branka Gavellu, prvo slovo njegova prezimena.

Slijedi dvostruki salto. Ako se, u svim navedenim primjerima, posumnja u tvrdnju da se mislilo upravo i jedino na ono što je izrečeno, friško urbaniziranii bi đilkoš odgovorio smijuljenjem, kreveljenjem, ma nije on to mislio, ma šta si umišljaš, ma ne budite paranoični/zadrigli puritanci isl. Na koncu, friško urbanizirani đilkoš je to samo naslijedio putem društvenog i kućnog odgoja i nije se mnogo pitao o smislovima, pristojnosti i lijepom ponašanju. S književnim đilkošem je stvar malo drugačija. Računa se s tim da se taj o svemu pita. Osobito da propituje i pazi na vlastiti javni govor/nastup. Naime, povjerovati javnoj osobi, dakle prihvatiti da govori istinu te da je mislio samo to što je i rekao, bilo bi za njega uvredljivo, jer bi to značilo da čovjek nikad nije čuo za G-točku, kao mjesto (unutar vagine) koje je pak izvor ženskog užitka. Ipak je književnik; ako i nema osobno iskustvo, mogao je negdje o tome pročitati. Ako mu pak ne povjerujemo, već mislimo da je (u ovom slučaju) Gavella samo zaklon, početno slovo njegovog prezimena je (zlo)upotrebljeno da se pošalje drugu poruku. U tom je slučaju seksist što bi u slobodnom prijevodu na hrvatski značilo – prostačina. U izboru dakle, radi li se o neznalici ili prostačini, tvrdimo da je ovo drugo, svakako, sve dok nas ne demantira izjavom da je ipak neznalica.

Što ovakvim postupanjem čine na posve isti način friško urbanizirani đilkoši iz Pogane, ili već neke druge Vlake, i vjerujemo, više urbanizirani književnik iz metropole? Opisujući čitav niz ovakvih i sličnih situacija, Klaus Theweleit (Muške fantazije, 4 zanimljiva i poučna toma) ih sumira pojmom “reteritorijalizacija ženskog tijela” ili, svođenje žene na primarne spolne značajke; prsa, stražnjicu, grudi, vaginu (uključujući eto i G-točku). Radi se tu u osnovi o oduzimanju ličnosti ženama, za što Theweleit piše da “posljedica velike apstraktnosti želje kojoj nedostaju adekvatni predmeti. Adekvatni pak predmeti nedostaju želji uvijek zbog barijera dominacije…” itsl. Žena se eto i u naših glavnih muških likova pojavljuje kao parcijalnost; noge, stražnjica, vagina reprezentirana G-točkom. Tome se međutim već odavno ne čudimo; javni govor, komunikacija je impregnirana takvim u biti seksističkim dosjetkama, izvrtanjima, podmigivanjima, aluzijama, dvosmislicama. Također, takav govor nije ograničen na primitivnije, neobrazovane građane; u ovih ćemo jedino zapaziti određenu iskrenost u postupcima. Priučeni i rekli bi sofisticirani više će se potruditi oko izvrtanja i dvosmislica. Pa bi takav princip glasio: rekao sam ono što nisam rekao. Ovakva “hotimična i cerebralna seksualizacija”, kako ju naziva Gillo Dorfles, ima jedinu svrhu da voajerski, dakle prikriveno iza nekog zaklona, ovdje je to Gavella, zaviri (ovdje, u vaginu) i time podcrta grešnost, i da pri tome nalazi zadovoljstvo, a to je bit pornografije.

Na sve ovo, nakon podmigivanja i kreveljenja, friško urbaniziran đilkoš će “priznati” da je mislio na noge, što ne bi, pa muško je, a noge su dobre…, itd., sve poznato. Književni će, međutim, indignirano odmahnuti rukom jer takvo nešto im nije bilo ni na kraj pameti, kakve gluposti, nategnuta feministička zakeranja, pa oni poštuju žene i imaju dobre prijateljice. Samo smo se šalili! Dosjetka, poigravanje sa smislovima, značenjima, ambivalencija… pa književnici smo, ne? Paradoks je da im to bez ostatka treba vjerovati, no u tome i jest problem. Velik.

Oglasi