Diana Burazer: PROTIV VREMENA

PROTIV VREMENA

Odrastala sam mnogo puta.
Svaki put iznova bila sam
u tuđem trajanju,
začudan početak i
kratka prošlost.

Majčin studentski kofer
i prvi san u Zagrebu,
brzi galop slavonskim ravnicama,
u zelenoj rijeci zgužvani hercegovački krajolik…
i već me nema.

Na otoku sam
nezgrapan ronilac
koji izlazi iz mora
ili u njega ulazi,
i već me nema.

Usvojila sam
vještinu drhtanja selidbe,
prilagoditi se vremenu
zanemariti tugu rastanka.

Sva moja odrastanja
sada su napokon zajedno
u gradu koji
nije ucrtan na zemljopisnim kartama.
Naguravaju se u albumima i
starim adresarima,
dopisuju se
braneći se međusobno od zaborava.

Na trgu,
uplašene vlastitom brzinom,
kazaljke sata
bezuspješno zabijaju vrhove
u zidine tornja.

Vremenom će prestati bol –
govorim sebi,
okorjelom borcu protiv vremena.

Iz nove knjige “Nebeske jabuke”

Oglasi