Kruno Čudina: VIZIJE O ZAN, 4. VIZIJA O ZAN (park ozbiljne igre) II. dio


Zan prima dječaka za rame, lagano ga pomiče, kaže mu neka sada ozbiljno promatra. I znati će. Ovdje nitko s nikim nije, ovdje svatko stoji sam. Svi ti ljudi, mali i veliki ljudi, stali su, prestali sa svojm radnjama. Stoje ukopani, leže nepomično, vise preko rubova drvenih vlakova, vise kroz prozor drvene lokomotive, vise s vrhova one tamo penjalice, sjede nepomično na klupama, svima su im oči otvorene, ne trepću, samo gledaju neobjašnjivo nepokolebljivom fokusiranošću. Predmet njihove fiksacije ne možemo uhvatiti, znati ga, niti ga vidjeti. U stanju su stupora, neviđenog, apsolutnog. To se dogodilo jer su se neprekidno rješavali jedni drugih, rješavali sebe samih, ušli su u stazis, do toga su se doveli. Strepnja je opravdana, zastoj u kojem jesu preludij je u intervenciju koja će uslijediti – posljedica će biti njihov nestanak iz parka. Biti će premješteni, oni odlaze. A oni su došli, evo ih, gledaj! Dobročinitelji u bijelim uniformama, preko kojih su prebačene grimizne lente, glava skrivenih pod bijelim kacigama, interveniraju, organizirano preuzimaju kontrolu, kupe sve ove zastale ljude, dižu ih na sebe poput stupova i skulptura, odnose ih po naredbi, odnose da ih spase, to je doktrina uvjerenja o potrebitosti uvođenja reda, tako da bi svi i sve ostalo u stanju stazisa. Vidiš li, mali čovječe, vidiš li prazne oči onih koje su vojnici lažnog spasa pokupili, vidiš li njihove oči koje odlaze s njima? Uskoro ćeš saznati kamo su ih tako uspješno premjestili, gdje su završili. Bojim se da hoću. Ozbiljno. Zan i plavokosi dječak, jedino su oni ostali u parku. Ja sam izvan. Jesam li zaista? Intervencija je izvršena. Da bi počelo:ruše se plastični tobogani parka, trava ubrzanim rastom prekriva oblutke kružne staze, drvene klupe se prevrću na leđa, a drvena lokomotiva i njezina dva drvena, teretna vagona, cijela kompozicija izlijeće iz zamišljenih tračnica kojima se vlak kretao, konjići su pali i svojim glavama udarili o tlo, glave su im otpale s tijela, dvije klackalice sudarile su se i pretvorile u otpad, i kaos o kojem sam ti govorila, kaos koji je nakratko zavladao, sada je vraćen u ekvilibrij harmonije prirodnog reda. Ne obaziri se razumije li te itko! Moje riječi su jednostavne. Ti ih odavno poznaješ. Baš kao što poznaješ mene. Znam, Zan me gleda svojim tamnim očima, jesu li to najtamnije oči koje sam ikada vidio?, sjećam se sada, jesam sada, ja sam ovaj dječak. I cijelo vrijeme sam sjedio s njom na ovoj promatračnici, i nisam se niti jednom otišao igrati s ostalom djecom, nisam otišao među ljude, ostao sam ovdje na promatračnici, sada dobro znam zašto me je dovela na nju, da s nje promatram, ona za to i služi. Zan. Ostavila me je iza onog tankog drveća, ostavila me da postepeno gubim svoju formu i oblik, da budem neki drugi, drugačiji ja, a sve to da bi me povratila u dječka koji sam davno bio, da bih srcem djeteta promatrao viziju ozbiljne igre, igre koja je u svojem značenju bitna po život i smrt samu, koja je igra života, igra smrti, tako oprečna nekoj običnoj, zabavnoj igri s njezinim striktno zadanim pravilima. Rez! Opet osjećam sebe neobičnim iza zida od stabala. Zan prima dječaka za ruku, hodaju prema meni, ulaze kroz tanko drveće u šumu, prolaze pored mene kao da me nema. Okrećem se za njima, stopala su mi slobodna, osjećam svoje tijelo, osjećam sebe, to sam ja, a i bio sam cijelo vrijeme, oni se ne okreću, samo mirno hodaju. Izlazim kroz zid od tankog drveća, ulazim u park, hodam, sve je u ruševinama. Hodam kroz njih, držim se za tregere na hlačama, netko me s leđa hvata rukom i diže na rame.

Oglasi