Jadranka Brnčić: Papa Franjo veliko je bogatstvo katoličke crkve

Fotografija: Sanjin Strukić/PIXSEL

Jadranka Brnčić je hrvatska znanstvenica, spisateljica, pjesnikinja i prevoditeljica. Predaje biblijsku hermeneutiku na Teološkom fakultetu “Matija Vlačić Ilirik”, piše kolumne i u javnosti istupa kao vjernica izgrađena identiteta i argumentiranih stavova, pokazujući vlastitim primjerom kako može biti odana učenju Katoličke crkve, ali i kritična prema Crkvi kao instituciji. Štoviše, kako ističe u svojim esejima, kritičnost je uvjet za preispitivanje vlastite vjere. S Jadrankom Brnčić razgovaramo o priznanju “Krunoslav Sukić”, koje joj je nedavno dodijelio osječki Centar za mir i nenasilje te o razlozima za čitanje njezine knjige ”Biti katolik još” deset godina poslije, ali i o misiji Katoličke crkve kao institucije, o vjeronauku i statusu žene u Katoličkoj crkvi.

Piše: Sandra Pocrnić Mlakar (One nstupaju)

USKOGRUDNI NE VOLE PAPU FRANJU

Osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava dodijelio vam je priznanje „Krunoslav Sukić“ za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava. Što za vas znači takvo priznanje? Osim Vas, priznanja su dobile i mirovna aktivistkinja Ana Raffai i pripadnica reda Isusovih malih sestara Vesna Zovkić. Pratite li njihov rad i što je vama trima zajedničko?

To da nam je Centar za mir, nenasilje i ljudska prava dodijelio priznanje za našu javnu reakciju na veličanje NDH u liturgijskom i javnom prostoru, odnosno uopće zlouporabu kršćanske vjere u političke svrhe, priznanje je i poticaj vjernicima koji svoju vjeru žele autentično živjeti i svjedočiti ne negirajući humanističke i demokratske vrijednosti pluralističkoga, sekularnog društva. Njihov glas još nema dostatno prostora u javnosti zasićenoj političkim i moralističkim katolicizmom. Nas tri – mala sestra Vesna, Ana i ja – poznajemo se, uzajamno poštujemo i povremeno surađujemo. Zajedničko nam je nastojanje da i egzistencijalno i intelektualno odgovorno živimo naše povjerenje Bogu te se angažiramo za opće dobro. A činimo to s različitom oštrinom kritike i na različite načine: mala sestra Vesna samozatajno u svojem svakodnevnom životu i u otvorenosti marginaliziranim članovima našega društva, posebice siromašnima i izbjeglicama, Ana u zalaganju za nenasilje, mir i ljudska prava u kršćanskom aktivizmu, a ja u radu sa studentima i kritičkim pisanjem.

U zbirci eseja i pisama “Biti katolik još” objavljenoj 2007. navodite mnoge razloge za kritiku Katoličke crkve, ali i razloge za ustrajnost vjere. Je li se nešto promijenilo od tada do danas u Katoličkoj crkvi? Je li danas teže ili lakše biti katolik? Kakvu je promjenu unio papa Franjo u posljednjih pet godina?

U knjizi koju spominjete postavljam, zapravo, pitanje što znači biti katolik. Odgovor, dakako, nije jednoznačan. Postoje vjernici koji svoju religioznost doživljavaju uglavnom kao svojevrstan folklor i identifikaciju s grupom, štoviše narodom u kojoj se većina ljudi deklarira kao katolici; potom oni koji vjeruju u Boga, pri čemu je Bog određen koncept oblikovan tradicijom teoloških tumačenja; a onda i oni koji vjeruju Bogu, odnosno čija je vjera iskustvo trajno otvoreno propitivanju. Ovima posljednjima jednako je lako ili teško biti vjernicima u svim vremenima, ali im je zacijelo teže o svojoj vjeri govoriti danas nego je to bilo 2007. godine, štoviše, teže nego što je to bilo 80-ih godina. I to stoga što su se najglasniji konzervativni glasovi u javnosti, kao mainstream katoličanstvo, mobilizirali organiziranije i većom političkom moći oko identifikacije nacije i religije te vjere i usko shvaćenoga morala kakav nastoje posredstvom zakona nametnuti svima, zanemarujući sadržaj Isusova nauka. Papa Franjo dosljedno živi, govori i propagira kršćanstvo vjerno Isusu Kristu, odnosno kršćanstvo kakvo je za naše vrijeme artikulirao Drugi vatikanski koncil, a kakvo su papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. htjeli u mnogim područjima vratiti u predmoderna vremena te vezati uz neoliberalni kapitalizam. Koncilski kršćani založeni su za siromašne i zajedno s njima za pravednije društvo, poštuju sekularno društvo i unutar njega nastoje živjeti svoju vjeru ponajprije na osobnoj razini, poštuju religijski pluralizam te su, zajedno sa svim ljudima dobre volje, svjesni jedinstva ljudske obitelji i njezine povezanosti sa svim bićima. Da Katolička crkva ima takvoga papu kao što je papa Franjo, zacijelo je njezino bogatstvo, no ujedno i razlog zašto ga ne poštuju odveć u uskogrudnoj i samodostatnoj Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

Kako na ustrajnost vjere djeluju afere u Katoličkoj crkvi kao što su financijske malverzacije i optužbe svećenika za pedofiliju? Je li vjera imuna na slabosti Katoličke crkve kao institucije i na osobne slabosti njezinih svećenika?

Teško je biti posve imun i još teže identificirati se s kolektivnim “mi” katolika kojima nedostaje samokritičnosti, koji tvrdoglavo poistovjećuju instituciju Crkve s njezinim duhovnim poslanjem te sudjeluju u zavjeri prešućivanja njezinih slabosti i propusta kao institucije. U takvoj situaciji valja nastojati oko zrelosti vlastite vjere, a to je cjeloživotni proces kakav u bitnome ne ovisi ni o kakvoj instituciji, ali nas one mogu u tome ograničavati. Možda je to razlog što se sve više katolika povlači u svojevrsnu nutarnju emigraciju.

RASPRODAJA VODE I REVIZIONIZAM

Crkva je stoljećima bila nositelj pozitivnih promjena u društvu, širila i pismenost i osnivala visokoškolske ustanove, a danas joj se pripisuju netolerancija prema različitima, homofobija i rigidnost. Postoji li mogućnost da Crkva vrati nekadašnji ugled i autoritet? Vidite li u Katoličkoj crkvi snagu da odgovori na zahtjeve vremena kao što su globalizacija, ekološka kriza, genetski inženjering i novi izvori energije?

Jedan od problema zbog kojih Crkva u mnogim krajevima, posebice u postsocijalističkim zemljama krhke demokracije, ne odgovara na zahtjeve vremena nego je zabavljena samom sobom, jest upravo u tome što crkvena hijerarhija priželjkuje da joj bude vraćen nekadašnji ugled i autoritet. A to je, rekla bih srećom, nemoguća misija. Naime, Katolička crkva je svoj autoritet kroz povijest gradila na političkoj, moralnoj i duhovnoj moći zanemarujući porast autonomije tzv. laičkog društva. Njezina je povijest povijest nesvladanih trauma i nostalgije za teokratskim državnim uređenjima. Zacijelo ima snage odgovoriti na zahtjeve vremena, ali se prije toga treba odreći svojih pretenzija na moć te se doista, a ne samo formalno, okrenuti Bogu koji svijetu ne nameće svoj autoritet nego ga ljubi i očituje mu svoju ljubav među ostalim i kroz mobilizaciju zalaganja vjernika za opće dobro. Čak je i u nas bilo naznaka takvih pomaka. Justitia et Pax komisija Hrvatske biskupske konferencije, primjerice, upozorila je na problem rasprodaje voda kao javnoga dobra mnogo prije nego što ga je postala svjesna šira javnost, a onda se s vremenom okrenula povijesno-političkom revizionizmu…

U mnogim zemljama u svijetu mobilizacija se događa tamo gdje su vjernici postali svjesni kako sami moraju raditi ono što očekuju da radi crkvena hijerarhija. Primjerice, u Kanadi laici Katoličke crkve organizirano rade na prihvaćanju izbjeglica s Bliskog istoka, uključeni su u mirovne pokrete protiv nuklearnog naoružanja, osnovali su tv. Zelenu crkvu – mrežu župa u kojima vjernici promoviraju ekološki održivi razvoj, zalažu se protiv masovnih pokolja životinja za ljudsku prehranu… A osim toga, što je po samo kršćanstvo, čini mi se, najvažnije: shvaćaju ga kao prostor osobne preobrazbe… Moć i autoritet je u njihovim rukama. Odnosno, u našim, ako to hoćemo.

U Hrvatskoj se zaoštrava diskusija oko vjeronauka u školama jer sve više dolaze do izražaja nedostaci tog koncepta. Postoje li slična iskustva s vjeronaukom u drugim zemljama u kojima je katoličanstvo dominantna religija? Kakav je Vaš stav prema vjeronauku u školama?

Koliko znam, problem vjeronauka u školama vezan je uz Vatikanske ugovore s Republikom Hrvatskom, pa bi prije valjalo razgovarati o njihovoj opravdanosti. No, sam vjeronauk kao takav ne bi morao biti upitan, nego je diskutabilan njihov sadržaj. Naime, premda bi trebalo da teži oblikovanju osobnosti, često je samo sredstvo kojim Katolička crkva provodi svoju indoktrinaciju. Valjda smatra da bi pridržavanjem moralnih normi mladi bili izvan opasnosti koje na njih vrebaju u krhkom razdoblju sazrijevanja te odbija suočiti se s činjenicama i surađivati s civilnim društvom u rješavanju problema. No, nije svugdje u Europi tako. Njemački biskupi 27. rujna 1996. objavili su dokument “Odgojno-obrazovna snaga nastave vjeronauka”. Iznenađuje koliko širine u poimanju odgoja i obrazovanja biskupi tom zgodom posvjedočiše. Izjaviše da u nastavu vjeronauka treba položiti onaj temelj “koji ponad svih strahova daje pouzdanje, temelj kakav dostaje za odvažnost da se dopusti pojava druge slobode, pa i slobode protiv sebe kao priznate slobode”. Nadalje, savjetuju da bi se vlastita perspektiva spoznaje trebala prihvaćati kao ograničena te da bi valjalo sudjelovati i u perspektivama drugih. Nauk vjere da nije mjerodavan za sve, nego da bi didaktičko načelo nastave vjeronauka trebalo biti: učiti gledati iz perspektive drugih i zadobivati nove perspektive. Upravo veliki uzori iz Biblije i crkvene povijesti pokazuju kako ljudi na Božji poziv odgovaraju iz svoje posve osobne, samostalne situacije. Stoga je u mladih nužno odgajati kritičku distancu prema samome sebi i omogućiti uvjete, a prije svega zrele, samokritične vjeroučitelje, za odgovorno oblikovanje savjesti. Osobno mislim da bi u škole, kao zamjenu, trebalo uvesti predmet religijske kulture, a da je vjeronauku mjesto u crkvama. Unatoč svim opravdanim kritikama, Crkva bi mogla biti mjesto na kojem se hladnoj struji vlastitoga interesa može suprotstaviti topla struja “Biti-za-druge”. A da nauči “biti za Druge” – valja uvijek nanovo učiti.

Budući da se u Hrvatskoj sve više povećavaju razlike između bogatih i siromašnih raste iseljavanje mladih, sve je veći rizik za razvoj socijalne patologije. Kako Katolička crkva može iskoristiti svoj utjecaj i djelovati na ublažavanje negativnih društvenih procesa koji će imati dugoročne posljedice?

Prvo bi crkvena hijerarhija u nas trebalo da prihvati da je dio problema, a tek onda rješenja. Ako li Crkva želi odgovorno biti dionik globalizacije, čini mi se, da bi trebala svjesno pripadati pokretu alter mundijalizacije tj. političkom i kulturalnom procesu ljudske emancipacije, pokretu koji vjeruje i zalaže se za moguć drukčiji svijet od onoga koji se, evo, događa, a u kojem su brutalno sudarene tržišna ekonomija i država, privatni sektori i javne službe, pojedinac i društvo, intimno i kolektivno, egoizam i solidarnost. Moguć je, dakle, svijet novoga društvenog, ekonomskog, političkog i demokratskog poretka, a takav svijet počinje nepriznavanjem neoliberalne logike i radom na alternativnim rješenjima temeljenim na skladu djelovanja i uvjerenja.

Kakva uloga očekuje žene u Katoličkoj crkvi? Može li se promijeniti odnos prema ženama i status žena u crkvenoj hijerarhiji?

Ta će se uloga nužno promijeniti, pitanje je vremena. Crkva je golema inertna mašinerija kakva se pokreće tek kada su zahvaćeni svi i njezini ključni mehanizmi. Papa Franjo razvezuje čvorove, ali su, začudo, mnoge žene prve koje još nisu pripravne živjeti vlastitu slobodu. A uz to, preuzimanjem važnih službi i funkcija u crkvenoj hijerarhiji još se ništa bitnoga ne bi promijenilo sve dok se ne promijeni mentalitet, odnosno bude prevladan dominantno muški ustroj institucije te način razmišljanja i djelovanja.

RIJEČI ISPRAŽNJENE OD ZNAČENJA

U jednom od svojih eseja upozoravate na to da riječima treba vratiti značenje, što se u eri hipertekstualizacije nameće kao imperativ. Koliko su nevjerodostojnost politike i religije, a i prijevare u biznisu, pridonijele iscrpljivanju značenja riječi? Gdje se značenje riječi još održalo?

Meni se čini da korijen problema zbog kojega riječi bivaju ispražnjene svojega smisla – zovem ih idolima – leži u općem gubitku osjećaja za simbolički jezik u modernoj zapadnoj civilizaciji. Iako se čini da živimo u kulturi pobješnjelih slika, podivljalih simbola, naša suvremena kultura, uključujući religijsku, političku, znanstvenu, ekonomijsku, zapravo, počiva na tehničkom jeziku ispražnjenu od simbola. Jezik je postao precizniji, manipulativniji, pa prema tome i podatniji za integralno formaliziranje te pražnjenje od sadržaja, čime i neprozirnijim za dubinski simbolički rad te za ponovno punjenje smislom. Mislim da je temeljno iskustvo ili osjećaj za sveto – u smislu onoga što ima karakter najviše vrijednosti, što ne smjera na modalitet bića kao danosti, nego na modalitet moći bivanja – ključna poluga za susret i s tekstovima naše kulture, s poviješću, za susret nas samih sa samima sobom. Jezik ne počiva na razlici između riječi i stvari, jer to implicira i mogućnost da se promatra sa stanovišta „stvari“ koje traže biti izgovorene. Punina značenja riječi, ili ontološka njihova referencija, nije ni bogatstvo koje valja doseći, nego koje valja trajno iznova otkrivati i primati da bismo se osjećali pozvanim subjektom. No, pitanje je kako? Čvrsti epistemološki okviri više ne postoje. Više nije moguća trenutačna naivna vjera u to da se simbolički jezik doslovno može prevesti u jednoznačan, razumljiv jezik što ga je lako dekonstruirati. Čini mi se da je jedan od putova kojim prvo treba ići, čak uvjet za ponovno osvajanje simbola – kritika idola, ponajprije onih „velikih“ kao što su pravda, Bog, napredak i sl. Jednako tako valjalo bi se vježbati u osluškivanju riječi neopterećenih ideologijom, utilitarnošću ili manipulacijom: u poeziji, u svakodnevnom govoru, u ljubavnim i prijateljskim razgovorima. A ponajvažnijom mi se čini – šutnja.

U najproduktivnijoj znanstveničkoj životnoj dobi, na pragu šezdesete godine, kakvi su vaši planovi za nastavak karijere? S obitelji u kojoj je sin već odrastao, imate li vremena za posvetiti se znanosti više nego u danima kad je majčinstvo bilo u prvom planu?

Prvo, valja reći da zapravo ni nemam to što obično nazivljemo karijerom. Zahvaljujući tomu što ne moram odgovarati kakvoj funkciji, na Filozofskom sam formalno redaktorica, a na Teološkom predajem honorarno, moje pisanje, rad sa studentima, angažman u društvu – sve to ne pripada, zapravo, kategoriji mojega posla nego rada, rada kakav gotovo spontano proizvodi sam sebe. No, naravno, kao i većina ljudi, imam veće planove nego što mi stvarnost nudi vremena i energije za realizaciju. Sve do nedavno pripadala sam onim ženama koje misle da će na neki način moći zaslužiti vrijeme za sebe tek kad odgovore na potrebe svojih bližnjih, a to vrijeme, dakako, nikad ne stiže. Sad kad mi se sin osamostalio, brinem za oca, a kada više ne budem brinula za njega, i sama ću već biti stara. No, starost ima svojih prednosti: naučite živjeti sadašnji trenutak, a on nudi uvijek više od budućnosti.

Oglasi