Mit o 200 obitelji

Snimio Denis LOVROVIĆ

Piše: Marin Miletić (Novi list)

Paul Joseph Goebbels, njemački političar i kancelar te Reichov ministar narodnog prosvjećenja i propagande, bio je notorni zlikovac velike inteligencije. Tako je Goebbels jednom rekao kako nije potrebno govoriti istinu jer tisuću puta ponovljena laž postaje istina. Isto tako i dio medija, i to mogu napisati bez lažne paranoje, baš sa zadatkom i već godinama pokušava ocrniti i umanjiti ulogu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u stvaranju neovisne i slobodne Hrvatske.

Istovremeno, ti mediji sotoniziraju Tuđmanov navodni doprinos nepoštenoj privatizaciji koja je provođena u prvoj fazi nastanka hrvatske države, paralelno s vođenjem Domovinskog rata. Iako je došlo do neopravdanog bogaćenja pojedinaca treba istaknuti kako se ciljano stvara i jedan privid i kako je ta, podcrtavam, nepoštena privatizacija glavni krivac za sve naše aktualne gospodarske probleme. Dakle, po nekim proračunima u 90-ima je u Hrvatskoj privatizirano poduzeća u vrijednosti od 16 milijardi dolara, a od toga je opljačkano oko 1,7 milijardi dolara, naslijeđeni jugoslavenski dug bio je 4,7 milijardi, a ratna i poratne vlade do 2000. zadužile su se dodatnih 5 milijardi kuna. Račanova i Sanaderova vlada su se svaka zadužile po dodatnih 20 milijardi, a na sve to treba nadodati i ratnu štetu koja je iznosila oko 60 milijardi dolara.

Žalosti činjenica da i dan danas u hrvatskoj javnosti na isti način živi mit o famoznih 200 obitelji i ta teorija po kojoj je baš Tuđman htio da Hrvatskom vlada 200 obitelji. Ta navodna Tuđmanova odluka da narodno bogatstvo podijeli sebi bliskim obiteljima okarakterizirana je kao najveće zlo u našoj novijoj povijesti, gotovo da je to veće zlo i od agresivne velikosrpske politike Slobodana Miloševića. Nedavno je u jednom dnevnom listu izašao zanimljiv članak u kojem dr. sc. Roman Domović, stručnjak za kriptografiju i dezinformacije, ističe kako su mitovi oblik ratovanja, točnije, informacijskog ratovanja. Nije da nismo to znali i prije, ali ipak kada stručnjak o tome govori, to daje vjerodostojnost teoriji. Navedeni profesor govori poznate stvari, koje mnogi prešućuju, kako je Hrvatska od početka Domovinskog rata izložena raznim oblicima specijalnih operacija, stvaranju političkih mitologija.

Domović tako ističe da se radi o notornoj podvali, laži da je Tuđman ikada rekao frazu o 200 obitelji. Prvi put se ova laž pojavljuje 1994. te se u devedesetima uglavnom koristio broj od 100 obitelji. Tako je Mesić spominjao 100 obitelji, a Radimir Čačić je prvo 1997. godine govorio o stotinjak obitelji, da bi 2014. rekao kako je to medijska floskula te da Tuđman nikada to nije rekao niti pisao o tome. Da podvučem: ne postoji niti jedan zapis, knjiga, članak, koji govori o podrijetlu sintagme. Manipulatori, ili bolje reći klevetnici, koji prvom hrvatskom predsjedniku pripisuju tu izjavu sami sebe dovode u začarani krug laži jer spominju izjave koje se ne podudaraju niti u mjestu, niti u vremenu, niti u kontekstu navodnog nastanka ove izjave. Inače, da apsurd bude veći, cijela ta misao o dvije stotine obitelji koje upravljaju državom je ideja koju je prvi upotrijebio socijalist Edouard Daladier, francuski premijer iz 1933. i to točno u obliku u kojem se ona pripisuje prvom hrvatskom predsjedniku. Naši pak ljevičari u nedostatku stvaralačke kreacije nemaju druge nego posegnuti za izjavama svojih drugova iz prošlosti i zatim to upakirati u laži današnjice pa onda to lijepo prikrpati Tuđmanu ne bi li ga se tako diskreditiralo.

Na povijesnoj podrumskoj sjednici kada je donijeta odluka o potpunom raskidu sa SFRJ sjedio je iza tadašnjih političara i Joža Manolić. Ne zato jer mu se sjedilo iza, poput nekog nemirnog učenika u razredu, nego zato jer je Manolić navikao vući poteze iz – sjene. Zar nisu to oni pravi igrači? To su meštri koji u prvi plan isture pijune za koje drže da će odigrati upravo onako kako oni žele, koji pomiču figure kao na nekoj šahovskoj ploči. Nije snaga šaha u figurama kraljice, kralja ili lovca već je u umu onoga koji vuče te poteze. Manolić je veliki igrač Udbe i bivšeg sistema, čovjek koji je desetljećima bio u samom vrhu hrvatskog političkog i obavještajnog sustava, čovjek koji je Hrvatskom vedrio i oblačio. Kad pogledamo prvi HDZ-ov ešalon iz 90-tih koji su činili Manolić, Boljkovac, Perković i ostala ekipa iz vrha obavještajnog aparata Socijalističke republike Hrvatske, sasvim je izvjesno da su oni ti koji su ostali na pozicijama moći.

Promjena sustava i uspostava nove države nije ih nimalo oslabila, naprotiv. Uzimajući u obzir tu činjenicu sasvim je izvjesno da nije Tuđman izabrao Manolića i Boljkovca nego su oni izabrali njega. Franjo Tuđman je samo imao sve potrebne karakteristike za prvog hrvatskog predsjednika, imao je komunističku prošlost, organizirao ustanak protiv fašista u Hrvatskom zagorju i, naposljetku, bio je i Titov general. No, isto tako, imao je izražen nacionalni identitet radi kojeg je i robijao svojevremno. Manolić i suradnici, mudro su zaključili, u trenutku kada se jasno zrcali da će hrvatske političke i obavještajne strukture ostati obezglavljene, u doslovnom smislu, jer se Milošević u svojoj gramzivosti za potpunom moći i opijen željom za stvaranjem Velike Srbije, rješava svih nepoćudnih kadrova koji mu na njegovu putu smetaju da svoje spasenje mogu pronaći jedino u slobodnoj Hrvatskoj. Ukratko, Slobo se rješavao opasnih, onih koji znaju tehnologiju vladanja i koji bi mu mogli biti prepreka u ostvarivanju njegova nauma. Manolić i ekipa kuže stvar i odlučuju spasiti sebe formulom koja je tada jedina moguća: potaknut će ono protiv čega su se borili od kad je završio drugi svjetski rat, ono zbog čega su po njihovim naredbama stradale desetine emigranata, hrvatskih boraca za neovisnost, potaknut će stvaranje slobodne i neovisne hrvatske države i tako sebi osigurati buduće pozicije i spasiti golu egzistenciju.

No, kako to inače biva, život piše svoje priče. Franjo je rastao, a rastao je i njegov utjecaj i snaga. Otvoreno je pred svima javno zagovarao nacionalnu pomirbu, a energijom koju mu je davala iskrenost u provođenju te doista uzvišene ideje okupljao je sve od tvrdokornih komunista do filoustaša. Ali, Manolić i ekipa su držali figu u džepu, njihov cilj nije bio podjela vlasti s ideološkim suparnicima – njih su namjeravali iskoristiti pa odbaciti. Tuđman to nije dopustio i tako se u jednom trenutku razišao s ekipom koja je ustvari najzaslužnija za njegov dolazak na vlast. Manolić stari. Da, definitivno, budući da se već polako približava 100-toj. I Manolić zna da mu je kraj blizu. Zato si sada dopušta govoriti neke stvari koje inače ne bi govorio. Onako, istina skrivena ispod debelog sloja mulja polako izlazi na površinu. Pred istražnim povjerenstvom za Agrokor ovih je dana svjedočio i on. Pitali su ga i za 200 obitelji, negirao je da je to bio koncept ondašnje vlasti. Sve do jednog svjedoka, pripadnika njegovog kruga koji su ispitani pred povjerenstvom također negiraju tu toliko puta citiranu navodnu Tuđmanovu izjavu.

Kako bi Isus rekao: istina oslobađa. Nadam se stoga da ćemo i mi svi zajedno, kao narod, uspjeti uskoro doživjeti i tu slobodu, prvenstveno od laži kojima su nas godinama hranili. A svim onim opsjenarima, političkim i novinarskim, možemo jedino – oprostiti. Pomirba i zajedništvo koje je zagovarao Franjo Tuđman uvelike će nadživjeti njihove laži i obmane ili nas neće biti, kao naroda ni kao države.

Oglasi