Kruno Čudina: VIZIJE O ZAN, 4. VIZIJA O ZAN (park ozbiljne igre), I. dio


Plavokosi dječak sjedi na drvenoj klupi. Star je oko pet godina. Možda nepunih šest. Zan sjedi desno od njega. Drvena klupa je njihova promatračnica. Otkud to djete tamo pored nje? Oboje gledaju pred sebe, ne obraćaju pažnju jedno na drugo, niti jedan međusobni pogled, ne poznaju se? Tu sam, iza njihove promatračnice, gledam kroz tanko drveće, onome me zaklanja, ono me skriva. Osjećam se neobično, smiješno je, svi me mogu vidjeti iza ovih tankih stabala, ali znam da me ne mogu vidjeti, zar nemaju ništa od mene za vidjeti, teško mi je to objasniti, ne znam kako si to objasniti. Nebitno. Ipak, dječak mi je odnekud poznat, mutno je i nepouzdano to sjećanje, ili se radi tek o nekakvoj slutnji, kao što slutim da Zan vrlo dobro zna da stojim ovdje. Stojim li?, ne osjećam noge. Ne osjećam sebe ovdje, o čemu se radi, jesam li ovo ja, kakvog li blesavog pitanja!, a tko bi drugi bio nego ja. Njih dvoje promatraju park, park za igranje, tome promatračnica i služi. Tako Zan uspijeva, gledajući u sve nezamišljene točke, vidjeti cijeli park jednim pogledom i hvatati sva događanja u njemu. I dalje, i dalje od njegovih rubova, park je krug, kružno je oblikovan, obilježen kružnom stazom od oblutaka, zazidan šumom tankog drveća, i dalje kroz njegove zidove Zan vidi. Ostanimo ovdje, čujem. A kamo bih uopće mogao otići, ne mogu se pomakuti s mjesta. Ukopali su me, netko mi je ukopao stopala u zemlju. Nebitno. Nije da me itko doživljava. Tu je ulogu preuzeo netko drugi u ovim trenucima. Tko, tko je taj bezobraznik, tko se usudio lišti me tuđih doživljaja mene samog? Kada ga otkrijem. Otkrit ću ja njega. Kada ga otkrijem. A Zan?, vidim, da nitko niti prema njoj ne gleda. A niti prema malom plavokosom, a njih dvoje su tako lijepo izloženi pogledima, ta njezina crna široka suknja i ta krištavo crvena boja tih hlača koje dječak nosi, pa još i ti njegovi tregeri, to su hlače na tregere!, kako to da njih nitko ne motri, da ih nitko takve nije smotrio? Čudno. Nebitno? Ovaj park, prepun djece, odraslih, mladih i starih – kakav metež!, posvemašnji nered! Ovo je jedna jasna prezentacija izgubljenog strpljenja, prezentacija odlutale prisutnosti, tako dolazi do odsutnosti, ovdje nitko nikog ne gleda, ne vidi, sada je jasno zašto su njih dvoje izuzeti od pogleda, pa makar im ta klupa i utočišna promatračnica bila, a i posve je jasno zašto mene ne gledaju i ne vide. Ovaj park je mijeh napuhan do pred eksploziju histerije i mahnitog zanosa, pitanje je trenutka, trenutka! Krikovi, udaranje metala o metal, udarci drvenog o drveno, podrhtavanje tla, pijesak u zraku, neutješni plač, neprekidno deranje glasova, vrištanje je nesnosno, ali Zan to nimalo ne smeta, ona sve te zvukove čuje drugačije, ona ih čuje kao sklad, kao usklađene tonove rapsodije harmoničnog reda. A kako li se samo trude sve držati u redu i pod kontrolom, kako li se samo trude sve i svakoga urediti, a zapravo uneređuju sve i svakoga ovdje, i sam park, samim svojim odsutnim prisustvom kroz koje rade sve što rade. Zan zna da bi svaka intervencija u taj prisilni i nametnuti red svakidašnje redovnosti izazvala potpuni kaos. I park bi tada, zajedno s djecom i odraslim ljudima, bio uništen u trenutku. Kako, kako bi se to dogodilo? Zašto, zašto ako je sve u dnevnom redu? Plavokosi dječak je okrenut prema Zan, smije se, nešto joj govori, ne prestaje govoriti. Zan se smije, svako malo mu dobaci koju riječ. Oni se igraju? Na trenutke vidim njezine oči. Što se to događa? Kakva li je ovo igra? To nije igra, Zan! Nije, to je ozbiljno.

Uskoro slijedi drugi dio ove vizije!

Oglasi