Božica Jelušić: SVRAČJE GNIJEZDO

SVRAČJE GNIJEZDO

Snijeg pada u Firenzi. Kažu da je to pomalo
ravno malome čudu. Ali ja posve sigurno
neću biti blizu, da vidim kako se kukuruz kokičar
rasprskava u oblaku i potom sručuje kao iz golemih
koševa na Ponte Vecchio, Piazzu della Signoria i tržnicu
San Lorenzo, gdje krivonosi gospar, u dalekom ali lako
dokazivom srodstvu s Danteom, kupuje mandarine.
Dodaje potom plavu ribu i brokulu, za nešto kasniji ručak
u društvu plebejskih mački, pokupljenih s ulice, u jednom
času kršćanske slabosti.

Vino se tiho ljeska u vinskom podrumu, a golubovi slijeću
na gibelinska kruništa i odatle nišane na pločnik ispred
tratorije otmjena naziva , u potrazi za mrvicama. Koga je
briga za Davida, za bljedoliku Gospu upiljenu u anđela
navjestitelja, i za iz školjke rođenu Veneru, dok se nabiru
oblaci nad Toscanom, a maslina i čempres u zagrljaj se stišću,
ne vjerujući više ljubaznosti domaćina, što mrkogled pretražuje
staru alatnicu, u potrazi za sjekirom?

Svi znamo: kad padnu oni najmanji, savitljivi, samo je korak do stamenih i nedodirljivih.

Samo da zima ne potraje, samo da ne dođu takvi,
koji će poslije toliko stoljeća, toliko odolijevanja, ipak srušiti Stari
Most, zubima zagristi u mramor, nožem izrezati skupocjene
tkanine, rasuti pepeo Galilejev , da bi se iz urne napili vina i
životinjski raspojasani, prijetili našim ženama, kože mekane kao safijan.

Čudnovato je to, u kakva stanja čovjeka bace hirovi
meteorologije, dosada, uobraženost, vjera da se baš nama
neće dogoditi ništa što bi ugrozilo ustaljen svijet i poredak.
(Ali Machiavelli je već s prvim pahuljicama na bradi znao
kako takova jamstva ne postoje, na nebu ni na zemlji, nikada.).

Stoga ostajem doma i više ne mislim o snijegu u Firenzi.
Tu iza prozora, na orahu se crni svračje gnijezdo, pod krutim
nanosom hladnoga pokrova. Držim ga stalno na oku. Čuvam
do proljeća, misleći da je u njemu svraka možda pohranila
moje srebrne lančiće, prsten s alemom, nenapisane pjesme,
ukradenu vedrinu, kuštravu lakomislenost one vijoglave mladosti
koja se ničega nije bojala, pod kapom nebeskom, onu čeličnost,

i riječi neizgovorene kraj jedne smrtne postelje, aman zaman.

2. 3. 2018., Flora Green

Oglasi