31. PISMO ZA IDYLLE

Draga Idylle,
pišem ti da znaš da je tvoja poruka vrline istinskog smijeha, nepatvorene radosti i spontane jednostavnosti prenesena u mene, još onih dana, pišem da to pokušam prenijeti dalje. I na ovaj način, možda uspijem, prenosio sam tvoju vrlinu sve ove godine na toliko različitih načina, onoliko koliko sam mogao, ali nikada se to nije niti približilo tvom jednom jedinom osmijehu. Ali raste, gajim, razvija se u meni, Li Lao se smije. Da znaš, prtio sam te noći kroz snijeg grada, preko više od pola grada, i onda naglo skliznuo s pločnika niz kratku nizbrdicu, sletio tamo dolje u ravnu dubinu, ušao u tu trošnu kuću na dugoj i vijugavoj ruti 99. Ili su se brojevi na toj ploči izokrenuli? Hlača mokrih do koljena, čizama napunjenih vodom u kojima su plivala moja stopala u čarapama. Ne poznajem nikoga u tim trenucima, ponajmanje sebe, samo ulazim u tu prostoriju, ostavljam šank iza leđa, stol za biljar tamo lijevo, previše ljudi sa štapovima, previše za jednu partiju. Odnekud, tamo iz tame najudaljenijeg dijela te velike sobe izlaziš ti, trčiš prema izmorenom duhu. Vičeš moje ime, skačeš mi u zagrljaj, smiješ se. To je veselje. Prije toga smo se susreli najviše dva puta. To je radost? Bolje se osjećam, samo da znaš, sigurnije se osjećam, samo da znaš, čudno se osjećam, samo da znaš. Kažeš mi da je Lu tamo. Istina, i Lu ima štap. Je li to mogao biti privremeni dom svoje vrste? Bio je, domaća kuća, u svakom slučaju. Znaš, koji sat ili dva kasnije ti, Lu, i svi ti dečki i djevojke, muškarci i žene, svi oni u svojim kožnim hlačama i jaknama, uhvaćeni su s nama u jednom trenutku masovne radosti mase od nekih dvadesetak duša. To je fotografija. Da znaš, uslikao ju je mladi muškarac odjeven u kožu. Nije ti to promaklo, sjajila si kao noćna zvijezda, pogledao sam na trenutak prema tebi, sjajio je smijeh iz tebe, okrenuo sam se natrag prema naprijed i bljesak je okinuo. Idylle!, odvele ste me, ti i Lu, do te velike zgrade. Uvele ste me, tada već posve slomljenog, u kuhinju, donijela si mi vode, a onda i komad kruha. Ozbiljnog lica, a i dalje je u njemu i na njemu bio osmijeh, rekla si mi neka pojedem, neka popijem vode, bilo bi dobro da to učinim. I jesam, popio sam puno vode, pojeo malo kruha, sjedio na kuhinjskom elementu. Ti i Lu, taj prizor i danas djeluje poput kakve filmske scene, sjedile ste na metalnom elementu prekoputa, obje ste njihale nogama. Da znaš, na trenutak sam pomislio da haluciniram. Nije bilo tako, Idylle, upravo suprotno, koliko god začudno, sve je to bilo stvarno. Dala si piti i jesti potpunom strancu, pomogla si mi, baš kao i Lu, a najveća pomoć došla je iz tvoje naravi, iz tvoje prirode koja je u sebi sadržavala radost, dostojanstvenu uslužnost i razumijevanje zasebnih trenutaka, u njihovoj specifičnosti, onih u kojima svaka proračunatost izostaje, ne dolazi u obzir. Bila si tada prvi put u Zagrebu, ostala tek dva ili tri tjedna, došla si po Lu, da biste se zajedno vratile u Berlin. Jao, Dao, Li Lao!, još jednom smo se sreli na onoj oproštajnoj večeri koja se produžila do pred samu zoru, i te noći si mi rekla da si ti spoj grčkog i korejskog korijena, a ja sam već dobro mogao vidjeti korijen istinskog smijeha radosne prirode koji imaš i nosiš u sebi, koji te čini bićem kakvo jesi, koje zarazno širi tu istu narav i sebe, prenosi je u one koji se ne stide jedne takve spontanosti dijeljenja. Da znaš, Idylle, dolazeći koju godinu kasnije u Berlin, niti jednom nisam pomislio da je taj korijen vrline unutarnjeg smijeha tvojeg duha ispario iz tebe. Dapače, uopće mi to nije palo na pamet. I ona Idylle koju sam ugledao na stanici metroa, bila je to ista Idylle, bila si to ti. I uskočili smo na taj, ovaj vlak druge vrste. Jao!, kako li smo se samo smijali hodajući istočnim Berlinom, sjedeći na prvoj razini ogromnog kluba u koji si nas ti uvela, sve nas tamo te večeri. Izbacivači, ili redari, i prodavači karata, što god već predstavljali osim prepreka na ulazu, bili su Grci, tako da smo ušetali unutra kao da ulazimo u vlastitu kuću. Sjedila si za tim stolom, crna kosa ti više nije bila svezana u rep, kao onih dana u Zagrebu, skratila si je, pušila si cigaretu držeći tanko narezani pečeni krumpir među prstima, na mjestu cigarete, da bi onda pojela pečeni krumpirić, počeo je lagano dogorijevati. Da znaš, jedina tajanstvenost koja je bila prisutna u tvojoj pojavi bila je zapravo nevjerojatna spontanost i otvorenost. Ne znam zašto, nije mi jasno kako nikad nisam posumnjao u iskrenost te otvorenosti, ja, koji sam tih dana sumnjao i u samog sebe, ali nisam, mora da je tome kumovala tvoja urođena ili dostignuta vrlina istinskog smijeha. Povjerovao sam u njega, da je od tebe, od tvoje suštine, Idylle. Smijem se sad naglas, smijem se, kako smo se smijali jer nikako u početku nisam uspijevao dokučiti tvoje ime, znaš da sam se trudio, ćulio uši, zvao te Italy!, pitao te Italy?, Italy? U Berlinu sam te zvao tvojim pravim imenom. I kasnije, nakon što smo pojeli sve te krumpire, tanko narezane, popili puno kečapa, otišli duboko dolje u podrumsku rupu, ti si se smijala i kada bi se uozbiljila na trenutak, i kada bi mi rekla nešto na uho, ta silna buka dolje u rupi, i kada bi stala sjajiti za fotografiju za vizualno sjećanje, koje je u mojoj glavi ostalo jedino u obliku tvog unutarnjeg smijeha, ti si bez prestanka isijavala iz sebe spontanu radost, ti si se smijala. U trenutku usijanja tvoje vrline, blještavilo!, ostavila si me da na jedan dugi trenutak izgledam poput duha kraj tebe. Znam da ja nikad ne mogu prenositi taj smijeh onako kako si ga ti prenosila, tako da je ovo pismo samo moj pokušaj da ukažem da postoji biće koje može činiti nešto takvo. I nije ovo nikakva oda tebi, ovo je tek moje neskromno priznanje samome sebi, samoiznuđujuća potvrda da sam uistinu primio taj energetski pečat od tebe. Kako je u tebi nastala jedna takva ravnoteža? Koja je već tada proizvodila idiličnost u meni, idiličnost spontanosti, idiličnost radosti koju sam imao u tvojem prisustvu. Ti si taj smijeh, Idylle, i nimalo ne sumnjam da ga i danas nosiš u sebi. U to ne bih mogao povjerovati. I neću. I smijem se. Sada. Smijem se naglas, sretno ti to tvoje nepokvareno srce! Takvom lakoćom to izgovaram, pišem, jer ja sam to i takvo srce, kao cijelo jedno biće, vidio i osjetio u tih nekoliko naših susreta. To je bilo dovoljno da bih povjerovao, da bih ti povjerovao. Drago mi je što sam te upoznao. Poznavao. Da se poznajemo. Ti si Idylle.

Kruno

Oglasi