SIGURNE KUĆE

Piše: Ivo Anić (Tačno)

Jednu od nasjramotnijih epizoda odigrala je Katolička crkva i Vatikan u sam smiraj Drugog svjetskog rata, a po izvještajima američkih obavještajnih službi, klasificiranim dokumentima koji su konačno dostupni u javnosti. Vatikan je aktivno sudjelovao u skrivanju ratnih zločinaca, nacista za kojima se tragalo, ali i samih organizatora zločina, visokopozicioniranih i visokorangiranih ministara i generala Trećeg Reicha ali i NDH. Austrija i Italija od kraja 1945. pa do lipnja 1946. postaju tako „trase“ kojima nacisti izbjegavanju hvatanja nakon oslobođenja okupirane Europe.

Hrvatski kriminalci, na čelu s Antom Pavelićem skrivaju se u jednom sigurnom samostanu u Austriji, na takozvanoj „južnoj“ ruti pomno organiziranog bijega koji je imao savršenu infrastrukturu, dobro organizirane „sigurne kuće“, pomno odabranu logistiku i dokumente koje je Katolička crkva pribavljala preko Crvenog križa, dajući bjeguncima nov identitet.U travnju 1946. Ante Pavelić se iz sigurne kuće, samostana duboko u austrijskim Alpama, seli u Rim, prerušen u katoličkog svećenika, sa novim identitetom u Ulicu Gioacchino Belli broj 3 u samostan Collegio Pio Pontifico. Ante Pavelić, kao uostalom i svi visokorangirani nacisti još od 1944. Godine kada je postalo jasno da Njemačka gubi rat, pomno planiraju svoj bijeg.

Poput svojih sjevernih uzora, vrh NDH na čelu s Antom Pavelićem, prebacuje dragocjenosti, zlato i novčane rezerve u Švicarsku. Dva transfera koja su potvrđena od strane Švicarskih banaka na njegovo ime su 358 kilograma zlata, a dodatnih 980. kilograma dospjelo je na iste račune u kolovozu iste godine. Pavelić je već u kolovozu obitelj prebacio na sigurno u samostan u gradu Semmeringu u Austriji, a smatra se da su prilikom bijega ustaške glavešine iznijele iz riznica i trezora NDH ukupno 45. kovčega zlata od kojih je polovina bila u osobnoj pratnji Ante Pavelića i putovala s njim. Ustaše su tako do kraja 1945. prema procjenama iz Hrvatske odnijeli oko 2400 tona zlata i dragocjenosti. Napomenimo, kako je velika većina zlata bila opljačkana od prognanih Židova i Srba sa područja NDH.

No ono najstrašnije nije bilo pomno planiranje ustaša i nacista da se domognu Argentine i Južne Amerike uz pomoć svojih istomišljenika, najstrašnije je bilo to što im je u tom naumu pomagala – Katolička crkva.

Vatikan tijekom rata javno ne podržava naciste, ali i zatvara oči prema sve većem broju dokaza Holokausta. Samog papu Pija XII povijest je klasificirala kao „Hitlerova Papu.“ Iza samog rata Katolička crkva jedina ima infrastrukturu, ima sredstva i poslušne svećenike koji po hijerarhiji ne smiju odbiti naredbe s vrha. U katoličkoj je Poljskoj Crkva stala na stranu Pilsudskog. Poljski je režim anektirao dijelove Ukrajine i Bjelorusije te promovirao nasilno pripajanje dviju nacija. U Italiji je Crkva s Mussolinijem potpisala sporazum koji je katolicizam promovirao u državnu religiju, sve su političke organizacije pa i Katolička akcija, bile integrirane u fašističke organizacije. Sam Hitler se u Main Kampfu, knjizi u kojoj je najavio svoj politički program, deklarirao kao katolik. Također je tvrdio kako je uvjeren da je ‘Božje oruđe’.

U Španjolskoj Crkva je aktivno pomagala fašiste, svećenici i biskupi su blagoslivljali Francove topove.No ako ste mislili da je „ljubav“ fašista i Katoličke crkve prestala nakon što je svijet otkrio sve razmjere Holokausta i nakon što su svi državni fašistički vrhovi okvalificirani kao zločinački, grdno ste se prevarili.

Da bi bolje razumjeli što je na stvari moramo sagledati činjenice, a one su da u 1945. godini čovječanstvo još nema internet, nema tehnologiju, a Europom uglavnom vlada kaos. Vatikan i Katolička crkva diljem Europe imaju sredstva (samostane u koje vojska uglavnom ne ulazi), potporu Crvenog križa preko kojeg falsificiraju dokumente i visoku motiviranost zbog biranja između dva zla. Opasnost od komunizma i širenja istog u Europi u crkvenoj hijerarhiji označena je najvećim stupnjem, pa crkva pribjegava spašavanju nacista videći u njima jedine zaštitnike u budućnosti kada se Amerika povuče iz Europe.

Nekoliko „ruta“ bijega je do dana današnjeg otrkriveno, onaj sjeverni koji je išao preko Danske i Norveške, a preko kojeg su nacisti prebacivani U – boat podmornicama u Argentinu, ona južna preko Tirola i Austrije (dvorac Schwend) preko kojeg je pobjegao i sam Eichmann koji je na suđenju opisao svoj bijeg preko južne rute u kojem su mu pomogli Katolički svećenici. U Austriji, u malom zabačenom samostanu Eichmann dobija novi identitet koji mu osiguravaju svećenici te preko Italije kao slobodan čovjek, sa urednim papirima ukrcava se na brod za Buenos Aires. Dokumenti, izmjenjeni identiteti, pa čak i pokrštavanje u crkvi, bio je jedan od mehanizama kojima se Vatikan služio da što veći broj visokorangiranih nacista prebaci na sigurno. U Argentinu u kojoj je tadašnji predsjednik Peron financirao i podržavao nacistički režim i nakon Drugog svjetskog rata, uz izdašnu novčanu potporu samog Vatikana.

Operacije „izvlačenja“ odvijaju se i u Španjolskoj, točnije u Galiciji i Barceloni. Sam Heinrich Himller pokušava se domognuti samostana Monsgrat koji je bio sigurno utočište za mnoge ratne zločince. U samom Vatikanu, u srcu Rima, nacisti se skrivaju u samostanu Chiesa di Giroiamo niti sto metara udaljenom od konkatedrale Sv. Petra. U taj samostan i danas se ne ulazi bez provjera, a vrata samostana dnevno su zatvorena za javnost. Ustaški poglavnik, kao uostalom i sve glavešine Trećeg Reicha, dobija povlašteni ulaz u Argentinu, formulare i osobnu iskaznicu, a prebačen je u Argentinu brodom Sestriere, koji je prevozio svećeničku misiju u Novi svijet.

Adolf Eichmann, Josef Mengele „anđeo smrti“ iz Auschwitza tako su istom rutom preko Tirola, sigurnih samostana u Italiji, Španjolskoj, prebačeni uz pomnu organizaciju i tajnost u Argentinu gdje ih je tamošnja infrastruktura katoličkih fašista vrlo brzo sakrila u nizu „sigurnih imanja“ diljem nepreglednih divljina Argentine, ali i naseljenih područja kao što je mjesto Barilloche u samom srcu Argentine. Napomenimo, kako je Ante Pavelić uspio prebaciti i dio zlata u Argentinu, po nekim procjenama više od 250 kilograma u čistom zlatu.

O tom nasjramotnijem činu Katoličke crkve možda i u njenoj stoljetnoj povijesti do sada se više –manje malo znalo, no ako želite adekvatne odgovore zašto pojedini svećenici danas istupaju javno podržavajući ekstremno desne političke opcije kako u Europi tako i u Hrvatskoj, stvari će vam biti svakako jasnije ako uzmete povijesni kontekst skrivanja i pomaganja nacistima i ustašama u bijegu od pravde. Iako su znali da skrivaju jednog Eichmanna, iako su znali da pomažu jednom Josefu Mengeleu, iako su znali da krivotvore dokumente Anti Paveliću, brojni svećenici ipak su poslušali svoj vrh i poslušno odigrali možda i najsramotniju epizodu u povijesti, kako svoje, tako i Katoličke crkve.

No pitanje koje se prirodno postavlja jest – zašto?

Odgovor na to pitanje nažalost nikada nećemo saznati. Bijedno se sakrivati iza „opasnosti od komunizma“ kao što je bijedno birati „manje zlo.“ Prava je istina da su ti ljudi podržavali ratne zločince, a time i njihovu monstruoznu politiku, politiku koja je na koncu glave stajala preko 6 milijuna Židova, i preko 66 milijuna ljudskih žrtava diljem Europe. No pravo je pitanje zašto to rade i dan danas? Na to pitanje odgovor bi trebali dati mladi svećenici, oni koji nisu opterećeni Drugim svjetskim ratom, niti nasljeđem njihovih pontifikata. Ti mladi ljudi koji su svjesni kako im danas nikakav komunizam ne prijeti morali bi i trebali se jasno ograditi od profašističkih stavova koje njeguje „stariji“ dio klera.

Ako to hrabro i odlučno ne naprave tada s pravom mogu očekivati u budućnosti veliku štetu koje će ti stavovi i takvi istupi nanijeti upravo njihovoj Crkvi u koju toliko vjeruju da su joj posvetili svoj život.

Drugim riječima, potrebno je temeljito očistiti njihove sigurne kuće koje još uvijek služe sotoni.

Oglasi