Terribilità

Piše: Romano Bolković

O autoru i djelu

Giovanni de’ Medici, sin firentinskog kneza Lorenza Veličanstvenog, s početka je settecenta postao papa, Lav X. Lav je Michelangela poznavao od dječaštva, i zbog njegove naravi nazivao ga je troppo terribile. Ali, u riječniku renesanse, terribilità je poprimila ambivalentno značenje prispodobivo onome nemoguće germanske riječi unhemilich, koja je ono sto je jezivo a lijepo u isti čas, što je blisko a tuđe: to svojstvo Michelangelova djela, da istovremeno izaziva udivljenje i strah, moguće je srž

epohe: između geometrijskog savršenstva svijeta renesanse i dvaju baroknih beskraja – onog neznatnog i onog golemog – koji će tako prepadati Pascala, maniristički je disonanti svijet nesklada – i upravo to je terribilità.

Moj pokojni prijatelj, Darko Desnica, napisao je pod tim nazivom dvanaest fragmenata; deseti priča priču o Cici koji prolazi kroz pustu čekaonicu, otvara vrata ordinacije, zrak miriše na sterilizator… Cico pušta Dies Irae, bilo mu tuče u sljepoočnicama: ima blagu tremu pred nastup.

. . .

« S dna gorućih saća nad stolicom izvire difuzno svjetlo: Cico sjedi pred ogledalom, šminka se. Lagano raskopčava košulju, miluje fini, obrijani pupak u središtu metalnog prstena.

Uzima kist s pulta, umače ga u posudu s bojom; sabrano upisuje koncentrične krugove, slika metu na koži.

Kad se boja osuši, gasi svjetlo i prilazi prozoru: tamnocrvena zraka prolazi kroz staklo – tanka, napeta nit.

Polaže ruke na okno, spušta glavu, polako kruži bokovima; osjeća oštru bol u preponi, nepodnošljivu erekciju.

Pupak mu se žari kao „mačje oko“.

Počinje Lacrimosa. «

U jednom od posljednjih naših razgovora pitao sam Darka što znače ti koncentrični krugovi, ta tamnocrvena zraka što prolazi kroz staklo? O čemu on to priča?

Pogledao me je i mučeći se oko formulacije jedva odgovorio: O čovjeku koji je pojebao vlastitu smrt.

Novinska vijest

Naslov je glasio:

Tijelo godinu dana ležalo na sudskoj medicini, a inspektor zaboravio na spis

a podnaslov je dodao:

Policiji je trebalo godinu dana da poveže slučaj nestalog muškarca s tijelom pronađenim na željezničkoj pruzi

Tekst koji slijedi jezovit je:

ZAGROB – Zagrebačkoj policiji »potkrao« se nedopustiv propust povezan sa slučajem nestanka i smrti Darka Desnice koji je više od godinu dana »ležao« u ladici nemarnog inspektora, dok je čitavo vrijeme navodno bio u »intenzivnoj policijskoj istrazi«.

Desničino mrtvo tijelo ležalo na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku i godinu dana čekalo na identifikaciju. Policija je u ovom naoko vrlo jednostavnom slučaju, naime, trebala samo »povezati konce«, usporediti prikupljene podatke i uzimanjem otisaka razriješiti misterij Desničinog nestanka i mrtvog tijela, koje je ležalo na Šalati, a za koje je tek nakon godinu dana otkriveno kako je ono Desničino.

Četrdesetogodišnji književnik Desnica, koji je živio sam u stanu na Volovčici, netragom je nestao 19. listopada prošle godine te se nikome nije javljao, što je bilo sumnjivo njegovim prijateljima i sestri Kseniji Knežević, kojima se inače redovito javljao. Desničina sestra o nestanku brata obavijestila je policiju koja je obila vrata njegovog stana, no književnika u stanu nije bilo. Tri dana kasnije, Desnicu je, navodno, vidjela susjeda, no on se i dalje nije javljao.

Na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku tjedan dana prije nego što je prijavljen nestanak Darka Desnice dovezeno je tijelo nepoznatog muškarca kojeg je pogazio vlak. Obducenti su u Zavodu, kao i članovi ekipe za očevide, uzeli otiske prstiju poginulog muškarca, no kako je cijeli slučaj bio otvoren godinu dana u Zavodu su odlučili ostatke tijela nepoznatog muškarca pokopati u zajedničku grobnicu.

No, tad se inspektoru koji je radio na slučaju Desničinog nestanka »upalila žaruljica« pa je povezao kako bi mrtvo tijelo koje je godinu dana ležalo u hladnjači Zavoda moglo biti njegovo.

Inspektor je zatim uputio na vještačenje otisak kažiprsta izuzet tijekom očevida na pruzi i usporedio ga s otiskom s Desničinog kartona osobne iskaznice. Usporedba je, naravno, pokazala kako pogaženi muškarac upravo Darko Desnica. Ovaj skandalozni slučaj razotkrio je nemar (ili lijenost) inspektora u slučaju koji je zapravo obuhvaćen s dvije kriminalističke obrade, jedna koja se odnosila na Desničin nestanak, a druga koja se odnosila na smrt tad još nepoznatog muškarca na pruzi. Svi spisi, naime, dolaze pomoćniku zapovjednika za kriminalističku policiju nadležne policijske postaje koji zatim spis proslijeđuje inspektorima za krvne delikte, no u ovom slučaju niti jedna obrada nije provedena kako valja i na vrijeme.

Vanja Majetić, četvrtak, 2. prosinca 2004

Ili, kako glasi posveta jednoj njegovoj zbirci priča:

And so the conversation slips Among velleities and carefully caught regrets Through attenuated tones of violins Mingled with remote cornets And begins.

T.S.Eliot

And begins
: You do not know how much they mean to me, my friends,.. njegove price koje u antikvarijatu pocinju od mucnine i dolaze do Raja, njegovi odrazi u praznini neispisane bjeline, postumno objavljena Pietà.

Jednom sam ovdje jednu od tih prica vec prepricao:

Transgresija
Darko Desnica objavio je zbirku priča imena Antikvarijat. Jedna od priča naslovljena je: Thérèse Philosophe. U priči narator, koji je i autor, kaže da je riječ o pornofilozofskom bestselleru koji je 1748. napisao Jean-Baptiste de Boyer, Marquis d’Argens. Pornografska su onodobna djela bila najčitanijim knjigama vremena, no Thérèse Philosophe ima dodatnu vrlinu: izlaže, i pervertira, filozofeme; primjerice, ateizam i hedonizam. Jedan od njih, kako Desnica kaže, iznesen je u obliku nonkonformističke adrese, u diskursu salona:

Therese razmišlja… Prije večere, kaže, problem djeluje jednostavno… Recimo da u podrumu imamo dvije vrste vina: burgundac i šampanjac. Što će netko piti uz objed, u potpunosti ovisi o njegovu izboru. Međutim, ako pretpostavimo da će nam za večeru servirati ostrige, odmah postaje jasno da je sloboda volje čista iluzija. Tko uz ostrige pije burgundac? Ostrige traže šampanjac!

Matter determines.

Tako Thérèse osporava slobodu volje; Robert Darnton primjećuje da je to njena verzija determinističkog materijalizma.

To je granica ugode, njezin ovozemaljski obzor. S druge strane nalazi se užitak.

Nec tecum nec sine te

U srednjoj školi izrezivao je novinske naslove bombastičnog sadržaja: Desnica prijeti bombama!

Rođen je 24. siječnja 1963., u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost.

Cijelu jednu vječnost me nema, pa me onda malo ima, pa me cijelu jednu vječnost nema. Tako ja vidim stvari., govorio je.

Sudeći po rekonstrukciji događaja, živog sam ga vidio zadnji od onih koji su ga znali

Bio sam mu vjenčani kum.

Na sahrani, ni na misi zadušnici, nisam bio.

Saznavši da je umro, Igor Blazević je napisao: « Ne umijemo živjeti. I začudo, niko nas nikada to nije ni pokušao naučiti. Ni u djetinjstvu, ni u školi. Roditelji su bili dobronamjerni, strogi, uplašeni i zabrinuti. U školi, pa poslije na faksu, toliko su toga od nas zahtijevali. Samo to osnovno, najtemeljnjije niko nas nije ni pokušao naučiti. Jednostavno umijeće koje bi nas pripremilo razumno živjeti. I umjeti se radovati. Ne poludjeti. Ne izgubiti se. Ne odlutati netragom.»

Peđa je, kako samo Peđa zna, kratko kazao: Život je posao kao i svaki drugi.

Beckett, u drugoj posveti, sve to precizno objašnjava:

Hamm as stated, and Clov as stated, together as stated, nec tecum nec sine te, in such a place, and in such a world, that`s all I can manage, more than I could.

Oglasi