Predrag Finci: Oto Bihalji-Merin

Njegovo ime je bilo u enciklopedijama, njegove knjige su izlazile na mnogim jezicima, njegov sud je bio sud autoriteta. I danas je u boljim londonskim bibliotekama moguće naći neke njegove knjige, ona o naivnom slikarstvu je još uvijek na policama. Bio je poznat diljem starog kontinenta, bio osobni prijatelj najvećih i najslavnijih, sam učestvovao u svemu tada značajnom. Svi su znali tko je. Ja nisam. Nisam, jer mi je bilo jedva osam godina. A došao nam u kuću. Sjeo, pio kavu, razgovarao s majkom, čekao kad će „s terena“ doći otac. Majka me pozvala, predstavila, „Skuplja marke“, rekla. Onda sam ih pokazao „čika Otu“. On reče da imam lijep album, marke nije komentirao. Majka reče da igram i šah, on se nasmiješi, „Pametan dečko“, reče da on šah igrati ne zna, morat ću ga ja naučiti. Čika ovog i onog nisam volio, njega odmah, poslije te rečenice usvojih. Oslobodih se, donesoh svoj crtež, na njemu bik i toreador, „To sam jučer nacrtao“, rekoh, a čika Oto da ću biti slikar, ali me to naljuti, neću biti slikar, ja ću biti inženjer. Poslije mi je poslao dvije krasne serije maraka, neko cvijeće iz Luksenburga, i seriju Kulturni spomenici Jugoslavije, sa potpisom. Napisao: „Slikaru, i budućem inženjeru“.

Poslije sam čitao njegove knjige, ponajviše one o likovnoj umjetnosti, o ekspresionizmu i naivnom slikarstvu, a knjiga Bihaljijevih reportaža iz španjolskog građanskog rata me trajno učini romantičnim ljevičarom.

Sve sam to poslije izgubio, i marke, i knjige, i snove. Baš kao što je iz kolektivnog pamćenja nestalo i ime ovog tada slavnog čovjeka, a iz naših krajeva.

Doduše, poslije su se iz naših krajeva proslavili mnogi drugi, mnogo više, ali po drugim postignućima.

Oglasi