Božica Jelušić: BILJEŽNICE ILI SMISAO ZAPISIVANJA

Znate za moje bilježnice? Vjerujem da znate, budući da je to stara priča, o tome kako ih svuda vučem kao mačka mlade, pospreman i raspremam, arhiviram i ažuriram, opraštam se od njih i vraćam im se ponovo, poput ovisnika. Imam ih tridesetak, svake godine otvaram jednu “glavnu”, tobože dnevničku, a notesi i bilježnice pogodne za udžepljavanje služe kao pomoćne. Pišem isključivo crnim , tankim flomasterima, da bi tekst spontano mogao prijeći u crtež. Pišem kad zaželim, kad imam vremena ili kad se bojim da ću nešto važno zaboraviti. Ima stranica koje ne bih dala drugima na čitanje, no glavnina je otvorena kao neka vrsta “literarne samoposluge”.

Iz tih su bilježnica nastali mnogi moji cjeloviti projekti, knjige i mape, dijarijske cjeline, dokumentarni, ekološki i promotivni tekstovi. U pomoćne bilježnice pišem o drugima, bilješkarim i konstruiram, no u ove zapisujem kao da je s druge strane stola moj nevidljivi suradnik, koji mi često osjetno nedostaje . Ne pitam se više o smislu zapisivanja, budući da od tih končastih, relativno pravilnih redova, pletem svoje “uže spasa”, da ponovo citiram Nelly Sachs. Naravno da se ponekad zamorim i odlučujem kako je aktualna bilježnica “posljednja”, jer me više ne drži volja i skeptički propitujem svrhu tih sati, pokreta olovke i naprezanja uma, u kome bruje uznemireni rojevi pčela ili pak titraju leptiri spektralnih prelijeva, što bitno ovisi o unutrašnjem raspoloženju.

Ali nastavljam ipak i nitko moje najave ne shvaća ozbiljno. Konačno, ja sam obrtnička kćer, cijenim marljivost u bilo kom obliku, vjerujem u sistematičnost i cjeloživotno učenje. Uvijek postoji nešto vrijedno pamćenja i bilježenja, čak i kad nam demoni rasula u uho šapuću suprotno . Stoga otvaram novu, prelijepu bilježnicu s Klimtovim drvom na naslovnici, promišljajući kako će izgledati početna stranica.Njena je bjelina moj najveći izazov, kao vrh Kilomanjara, koji nikada neću doseći, da šakom zagrabim onaj djevičanski snijeg i prinesem ga ustima.Usputno, skidajući fotografije, omakla mi se i jedna sa Štrosa, nedavna. Prst u zraku i notes na stolu, smijem se samoj sebi, onom Batailleovom “tintomrljavom magarcu koji reve na nebeske zvijezde”. Nema meni pomoći, očigledno. A i tako sam predvidljiva, da to pomalo već prelazi u dosadu.

Takvi smo, kakvima nas je Bog stvorio, što se tu može. Od blata i od duha, od velikih nakana i od tihih odustajanja. Stavimo točku na daljnje umovanje, sve i ovako znamo, kao da čitamo iz kakve stare bilježnice.

22. veljače 2018., Flora Green

Oglasi