Kruno Čudina: VIZIJE O ZAN, 3. VIZIJA O ZAN (otkrivenje sjenke)

 

Nikako ne uspijevam uhvatiti sebe. I nikako da uhvatim tebe. Pa da dođemo jedno drugom na kraj. Ovako je to razorno po nas, ovako je to previše razdvojeno za nas, ovako se ja skrivam iza tebe, a ti se skrivaš iza mene. Ovako stojim ispred tebe skriveno. Ovako stojim ispred tebe skriven. I tako si nepotrebno čuvamo leđa, čuvamo ih samo od nas dvoje, tako se čuvamo jedino od nas samih. I tako si nikada nećemo stati na kraj. Tako se nikada nećemo dovoljno približiti, ti i ja, da bismo uhvatili sebe. Idi zato sada, Zan!, idi iz dima i magle, skini ovaj crni čador koji te pokriva, udalji se od njega, od mene, ja ću mirno čekati. Ja sada nisam u stanju učiniti to što ćeš ti učiniti! Zato idi, Zan!, tvoj nevidljivi,crni čador pokrivenosti sjediti će ovdje, znajući da ćeš se vratiti u trenu. Da bismo se onda posve približili jedno drugom. Zan!, izađi iz ovog dima i magle, iz ovog mutnog zraka izađi. Uzmi ga!, bodež s dvije oštrice pri vrhu u moja je prsa urezan, istrgni ga iz njih i ponesi sa sobom. Privi ga na grudi onako kako bi svaka prava majka od ljubavi zamotala svoje dijete u mir. Odnesi sebe i njega do mjesta na kojem su suhu zamlju uokvirili pravokutnim kamenjem prinudne jednostavnosti i ispred tog okvira postavili kamenu ploču bez napisanih riječi i brojeva, ploču koja ga nadvisuje. Vidjet ćeš da je prozirna, nasmijati se na to, i već tada ćeš dobro znati da više neće biti ovako. Onako ovako. Na uokvirenoj zemlji izrastao je crveni tulipan. Da, to je onaj koji nas skriva, koji nas razdvaja, taman dovoljno da ne stojimo kao jedno – iako, naši stari glasovi još uvijek odjekuju, a naš novi glas tek će se čuti u pjevanju – to je onaj tulipan koji si ti, koji je izrastao meni u milost, to je onaj koji smo mi, koji je izrastao nama u su-milost. No sada će našoj muci doći kraj. Zabodi bodež u zemlju, Zan!, iskopaj taj cvijet nedostojne patnje! Uzmi ga u ruku i privi ga na grudi, baš onako kako bi svaka prava majka od ljubavi zamotala svoje dijete u mir. Bodež, s te njegove dvije oštrice, zarij u mjesto iz kojeg je izrastao tulipan. I hodaj, Zan!, brzo hodaj, toliko brzo da te nitko ne uspije uočiti, odlučnije i staloženije i stabilnije nego ikad prije.Vraćaš se k meni, tom čadoru koji nas je pokrivao. I već si ovdje, a da niti otišla nisi. Ulaziš u sobu ponad našeg vrta zemaljskog, i s kojeg bambusi zaklanjaju prozore. Vidim te, čador više ne sjedi na mjestu na kojem si ga ostavila. To samo ja sada ustajem, i više si ne stojimo iza leđa, ne skrivamo se iza njih, ne čuvamo ih se. Stojimo jedno ispred drugog, i stojimo tako približeni, bistri u bistrini naših očiju, jasni i otkriveni. Dim i magla, koji su otežavali naš dah, naš zrak, cijela četiri životna vijeka, pune četiri mučne ere, povukli su se, sklonili u stranu od nas, i prohujali kroz drvene rolete, izgubiti se tamo vani među lišćem bambusa. Ležimo sada na podu, tvrdom poput one uokvirene zemlje, neuokvireni, nezaklonjeni, nepokriveni. Istina je, sada smo došli na kraj jedno drugom. Napokon smo uhvatili sebe. Na leđima su dvije sjenke stisnute jedna o drugu. Jedemo cvijet crvenog tulipana patnje, Zan nas hrani, stavlja nam laticu za laticom u usta, gura ih prstom dublje prema grlu, pojest ćemo ga do zadnje latice. Vidim, ustajemo s poda, to jedno biće nosi zelenu stabiljku u ruci, gura je van kroz rolete, da nikad više ne padne na zemlju. Zan se smije?

Oglasi