Kruno Čudina, ”VIZIJE O ZAN” 2. VIZIJA O ZAN (skriveni zaštitnik19)

Znam, znam da je to ona, to su koraci njezinog hoda, čizme, odjekuju iz daljine, to Zan maršira kroz neosvijetljenu ulicu, noć se bliži kraju, još uvijek tako tamna. Ovdje sam završio svojom voljom. Sjedim na rešetkama, jedna metalna klupa, zna li Zan koliko je neugodno sjediti na ovoj rešetkastoj podlozi? Nju to nije briga, to ne može biti njezina briga. Koliko je vremena prošlo od početka mojeg bijega? Našao sam se na ovom neugodnom mjestu. Radi li se ovdje o nekoliko sati čekanja na zoru? Bježao sam, pobjegao sam!, makar jedna dobra stvar u svemu ovom, slatko je pobjeći svojim progoniteljima, to je najslađe od svega! Nitko me nije hvatao, a ne znam niti zašto bih bježao. Niti od koga a kamoli od čega. Mora da sam samo išao za nečim, onako kako sada Zan ide prema meni. Sve je bliže, vani je toplo, nije mi hladno, trese me groznica, tresem se vidno i duboko u sebi, drhtim?, jako i sve brže, tresemo se klupa od rešetaka i ja, jednako, zajedno. Nikako mi se ne sviđa ova ulica, nikad nije, razdijeljenja tom ravnom fugom. Fugom ispunjenom tamnosmeđim pijeskom. Gdje je nestala uobičajena bijela pruga razdvajanja, ne znam. Otuda ova groznica, ta strašna treskavica, koja je već stala. A tko se, Be nome Hodo, ne bi tresao! Nazirem Zan, ulazi u ovaj polutamni dio ulice, ulazi na fugi, tko se ne bi tresao? Ona nosi majicu kratkih rukava, običnu, plavu, indigo, tu su, vidi ti nju!, i smeđe kožne rukavice, ma vidi ti nju!, uvukla se i u smeđu kožnu suknju, ma nemoj!, da joj možda i kosa nije smeđa, i pola metra dulja? Igra svjetla,tame i sjen(k)e? Na mukama već satima, a ona samo domaršira do mene, liči li njoj ovo na paradu konja i slonova? Kakva drskost, kakav bezobrazluk! Stojim ispred klupe, Zan me obilazi, pa stane nekoliko koraka ispred mene. Pa opet obilazi, sa svih strana, ali ne može mi iza leđa, tamo ipak ne može. Govori, ne prestaje govoriti, poput kakve školske recitacije, riječi, stihove?, a ja, ma koliko loš učitelj bio, moram to podnositi. Prati me!, to da se vratiš kući:

Plamen koji titra na vjetru, to je prvo što ćeš vidjeti ovih dana. Vjetar je tu da udara drvenim roletama tvoje sobe ponad vrta. Grančica crnog bambusa trese se od hladnoće. Ona je tu da oživi vrt iz zaborava. Vidjet ćeš!, gledati kako se sve oko nje lomi. A ona se savija do tla. Osjetit ćeš oluju koja je ne prestaje u našim glavama. Ona je tu da tu da stvara i da čisti. Gledaj naše ruke koje gore na vatri. Vatra je tu da gori za njih. Vidi moje plamteće oči!, one su od smrtnog sunca. One su tu da te gledaju, dvije zvijezde u jednoj. Dođi!, pokazat ću ti panoramu živomrtvog grada, tako da to vidiš, tako da to vidiš. Panorama je tu da umara oči, tu je da zaklanja pogled. Metalna ploča udara o zid tvojeg vrta, to da je čuješ, to da je dobro čuješ. Imaš dane koji se u strahu broje, da ih brojiš, da ih brojim. Oni se broje jer su tu. Otkrit ću ti broj kojeg nema, da ga nađeš, da ga nađeš.

Dosta! Šuti! Što još, što još uopće? I to da vidim, a i to da vidim. Eh, Zan, ti si znala da ću umrijeti negdje na stručno procijenjenoj polovici prosječne linije jednog života. Urezana brazda na čelu. Jeftini trikovi, Zan, tako jeftino. To je prvi pravi početak mojeg življenja, zar mi i to recitiraš? Ne sviđa ti se brazda na mojem čelu? Ova preduga noć, kojoj tako sporo prilazi svanuće, kojoj se zora skriva iza leđa da bi je uvela u svjetlost prividnog dana, naporna je poput svake vizije. Kako bi ti mogla znati da je moj život podijeljen u dva dijela? Da je njegova suština kontrast? Da je presječen u tom broju koji, kako si mi precizno to već izrecitirala, mi otkrivaš da ga nađem? Da ga nađem? Nađenog? Smatraš li sebe nekakvim sakatim tvorcem mojeg bivanja? Što li si ti zamišljaš, a da ja već o toj stvarajućoj sudbini ne bih znao? Eh, Zan, znam, znam da ćeš sada nastaviti marširati niz ulicu. Dovoljno si rekla, znaš da jesi. Dovoljno su moje misli čule. Osjećaj je nešto drugo. Zora je. Nemaj brige, Zan! Nada-mnom- je-devetnaest.

Oglasi