KRLEŽIN RAT I MIR S JUGOSLAVENSTVOM

 U mladosti je vjerovao da je moguće jugoslavenstvo koje ne bi negiralo hrvatstvo, 60-ih je počeo gubiti vjeru u to

Piše: Velimir Visković (Globus)

Krleži danas postoji uvriježen stav kako se radi o lijevom/komunističkom piscu, Titovu intimusu, a samim time internacionalistu i Jugoslavenu.

Onima koji površno poznaju njegov književni opus, a pogotovo biografiju, ti stereotipi glavni su razlog da Krležu mrze (ali, priznajmo, drugima je to isto razlog zašto ga vole). Može li se uopće izbjeći ta politiziranost recepcije pa Krležu motriti kao “umjetnika riječi”, književnog virtuoza bez obzira na njegove političke preferencije? U krajnjoj liniji danas Tina Ujevića čitamo ne obazirući se previše na njegovo fanatično jugoslavenstvo u mladim danima; čak i Ivi Andriću opraštamo njegovo integralističko jugoslavenstvo i pokušavamo ga reintegrirati u korpus hrvatske književnosti. Veliki pisci, prije svega!

Da, zasigurno, i Krleža je bar jednako velik pisac. Pa možemo li i njega tako čitati? Možemo, ali pritom će se mnogo toga izgubiti, jer Krleža je bio ne samo politiziran, angažirani intelektualac, već je politika vrlo često glavna tema njegovih beletrističkih djela, a napose esejističkih. Osobno je poznavao vodeće hrvatske političare dvadesetog stoljeća (i dobar dio jugoslavenskih), pa iako nikad nije obavljao istaknutije političke dužnosti, djelovao je na aktere politike. Pritom valja imati na umu da je on imao izuzetan utjecaj na formiranje političkih afiniteta intelektualne publike, osobito mlade. Moji prijatelji Maja Bošković Stulli (r. 1922.) i Saša Flaker (r. 1924.) pričali su mi kako su njihovi gimnazijski razredi tridesetih godina bili podijeljeni na krležijance (u pravilu ljevičare, ne nužno skojevce) i antikrležijance (uglavnom klerikalce i nacionaliste), Ranko Marinković u nekoliko navrata mi je pripovijedao što je za njega potkraj tridesetih značilo biti suradnikom Krležina časopisa: što je značilo biti “pečatovac” (kao i njegovi prijatelji Šegedin, Matković i Vida), biti ponosan na tu intelektualnu i političku markaciju, ali zbog toga biti izvrgnut ispadima ne samo klerikalaca već i članova Komunističke partije (s kojom je tada Krleža bio u sukobu).

 Krleža je svoj veliki društveni utjecaj između dvaju svjetskih ratova ostvarivao ne samo knjigama nego i časopisima koje je (su)uređivao. Iz Krležine prepiske s tiskarom i nakladnikom Vinkom Vošickim vidi se da je Književna republika, koju je Krleža uređivao kao tridesetogodišnjak, imala 4200 pretplatnika, što znači da je prodana naklada zasigurno bila veća. Nisu je čitali samo ljubitelji književnosti jer njezini su suradnici, a ponajviše sam Krleža, komentirali u časopisnim prilozima i političke prilike. Valja imati na umu da je najozbiljniji politički dnevnik dvadesetih godina Obzor imao nakladu od 5 tisuća primjeraka, a najtiražnije zagrebačke novine tog vremena Jutarnji i Novosti oko 20 tisuća primjeraka. To znači da je već mladi Krleža imao veliki društveni utjecaj, nezamisliv za bilo kojega današnjeg pisca.
Kolika je bila njegova javna popularnost, govori činjenica da je na svojim predavanjima uspijevao okupiti stotine slušatelja. Na predavanju u Glazbenom zavodu 1930. godine (govorio je o svojem sukobu s onodobnim zagrebačkim kazališnim kritičarima) okupilo se oko 800 slušatelja (s plaćenim ulaznicama); polovica auditorija je platila ulaznice za stajanje.

Dobro, tridesetsedmogodišnji Krleža je u tom trenutku, 1930. godine, velika hrvatska i jugoslavenska književna zvijezda, koja niže kazališne uspjehe (dobio je u sedam godina pet Demetrovih nagrada za dramu godine). Njegovi se stavovi slušaju, on ima veliki društveni utjecaj, obožavaju ga, ali mnogi i mrze. A što svih tih godina Krleža misli o jugoslavenskom ujedinjenju, odnosu hrvatstva prema jugoslavenstvu? Za čitavu Krležinu generaciju, uglavnom pripadnike “nacionalističke omladine” (u to doba termin se upotrebljavao za jugoslavenske integraliste) pitanje jugoslavenskog ujedinjenja (pa i statusa Hrvatske i Hrvata u njoj) ima esencijalnu težinu.

Odgovor nije jednostavan; nećemo pogriješiti ako kažemo da je Krleža Supilovsljedbenik (spremao se, uostalom, kasnije napisati dramu o Supilu, pa i roman; iako su Zastave u nekoj mjeri roman o supilovcima, pa i Supilu): to da je bio supilovac znači kako je vjerovao u mogućnost sinteze hrvatstva i jugoslavenstva, da Hrvati u sklopu Jugoslavije ne moraju nužno izgubiti svoj nacionalni identitet. Za razliku od jugoslavenskih integralista kakvi su bili Ivo Andrić, Vladimir Čerina i Niko Bartulović, Krleža se nikad nije odrekao hrvatstva, ali njegov odnos prema jugoslavenstvu se prilično mijenjao ovisno o razvitku političkih prilika; također je ovisio i o osobnom stavu prema protagonistima određenih ideja. Sudeći po njegovim zapisima i onome što je govorio svojim prijateljima, dobar dio zazora prema nacionalističkoj omladini posljedica je osobnih rezervi koje je imao prema svojem školskom drugu Vladimiru Čerini, predvodniku te jugoslavenske nacionalističke omladine, kojega je doživljava kao nerealnog fantasta (u Davnim danima spominje kako mu je u žučnim raspravama što su ih njih dvojica vodili u osvit I. svjetskog rata govorio da je “njegovo naivno jugoslavenstvo lajanje u vjetar i falsificiranje stvarnosti”).

Međutim, i sam Krleža je, nesumnjivo, gajio sentimentalan odnos prema Srbiji kao mogućem Piemontu oko kojega će se ujediniti Južni Slaveni. U svojem zapisu iz Književne republike (Aleksa Šantić, 1924.) nostalgično opisuje kako je kao vojni pitomac u vrijeme svojeg peštanskog školovanja do kasno u noć po zadimljenim kavanama listao antologiju Bogdana Popovića i čitao Šantićeve stihove koji su u njemu budili ljubav prema “jedinoj našoj mati Srbiji”.

Uostalom, dva puta je bježao iz ugarske vojne akademije Ludoviceum, 1912. i 1913., s namjerom da se pridruži srpskoj vojsci, ali Srbi ga nisu primili, štoviše, bio je osumnjičen da je austrougarski špijun. Zanimljivo je pritom (otkriva to Đorđe Zelmanović u knjizi Kadet Krleža) da njegovi profesori prepoznaju Krležinu izrazitu, prkosnu hrvatsku nacionalnu svijest, što mu upisuju kao negativnu karakteristiku.

Iz današnje perspektive taj spoj hrvatske osviještenosti i naklonosti prema Srbiji čini se kontradiktornim, međutim dio hrvatskih pravaša poput Supila prihvatit će početkom XX. stoljeća ideju suradnje ponajprije s prečanskim Srbima, a potom i sa Srbijom (zagovarajući u toku rata i zajedničku državu u kojoj će biti očuvan hrvatski nacionalni identitet), a neki će se, čak, poput braće Anđelinović, transformirati u izrazite unitariste.

Zanimljivo je da kod Matoša, kao dosljednog starčevićanca (pa i Krležina književnog uzora; što Krleža – na njemu svojstven ambivalentan način – nekad taji, ali nekad i otvoreno priznaje) ne postoji netrpeljivost prema Srbima, koja je svojstvena Starčeviću. Matoš je, uostalom, u Beogradu proveo neke od najkreativnijih godina života, iznimno mnogo pisao o srpskoj književnosti bez ustručavanja govoreći o srpskim književnicima kao “našim” piscima, ali nikad nije postao pobornik zajedničke južnoslavenske države.

Svoju javnu književnu karijeru Krleža je započeo u siječnju 1914. dramskim tekstom Legenda (četiri nastavka) u Književnim novostima, koje je uređivao Milan Marjanović, veliki Matošev književni protivnik i pobornik jugoslavenskog ujedinjenja. U Davnim danima Krleža opisuje kako se našao u Marjanovićevu jugoslavenstvujušćem književnom kružoku, gdje su se nakon pogreba rugali mrtvome Matošu, pa je zgađen time demonstrativno izišao i dugo ekstatično hodao Cmrokom “misleći na veliko Pero koje se slomilo”.

Međutim, unatoč tome, s Marjanovićem nije prekinuo suradnju, uskoro će objaviti kod njega nove književne priloge: Maskeratu te Fragmente. Zanimljivo je kako je najveći dio honorara dobivenog od Marjanovića potrošio da otputuje u Veneciju kako bi na Bienalleu vidio izloženi Meštrovićev Vidovdanski hram; rekli bismo – otišao se pokloniti idolu nacionalističke omladine i kultnom djelu ideologije jugoslavenstva. Kasnije će, doduše, Krleža zapisati kako mu se Meštrović nije toliko svidio, “otkrio je tamo Bourdellea”. Koliko tome “razočaranju Meštrovićem” treba vjerovati, nisam siguran; čini mi se kako je Krleža u kasnijim osvrtima na tu svoju fazu druženja s protagonistima jugoslavenske ideologije bio sklon primijeniti ironijsku optiku, čini mi se kako se ipak tu radilo o naknadnom učitavanju nakon razočaranja koje je nastupilo osnivanjem zajedničke države i rojalističkom vlašću.

Osobito je kompliciran njegov odnos s Ivanom Meštrovićem, s kojim se sredinom dvadesetih bio vrlo zbližio, čak i prijateljevao (pa je najvjerojatnije na Krležin nagovor Meštrović izradio nakon Lenjinove smrti skulpturu vođe Oktobra, fotografiju koje je Krleža objavio u Književnoj republici), da bi ga koju godinu kasnije Krleža nemilosrdno napao zbog kipareva jugoslavenstva, bliskosti s kraljem i religioznosti.

Valja imati na umu kako je Krleža bio impulzivne naravi i nerijetko su se njegova prijateljstva znala s vremenom istrošiti ili okončati sukobom. Može se to pratiti i u njegovu odnosu prema još jednom velikom protagonistu jugoslavenske ideje Ivi Vojnoviću: u članku Jedna dekorativna laž 1917. godine Krleža komentira proslavu piščeva šezdesetog rođendana u zagrebačkom HNK, ističući ga kao istinskog književnog barda, i ismijavajući Zagreb kao austrofilnu sredinu koja slavi velikog pisca ali i jugonacionalista Vojnovića. Međutim, premda je Vojnović zasigurno utjecao na Krležin dramski opus (osobito na glembajevske drame), dvadesetih godina Krleža će izvrgnuti poruzi njegov jugonacionalizam, sentimente prema aristokraciji i katoličanstvo.

Mogli bismo, unatoč svim kontroverzijama, načelno reći da je Krleža u prijeratnom i ratnom razdoblju blizak projugoslavenskim krugovima. Merđutim, već nakon završetka rata i oformljenja Kraljevine SHS on postaje iznimno oštar kritičar jugoslavenstva, rojalizma te se otvoreno distancira od nacionalističke omladine i njezinih idola.

Postoji, doduše, jedna epizoda koja unosi sumnju u čistoću Krležinih simpatija prema jugoslavenstvu u ratnom razdoblju. On je godine 1915. u Obzoru napisao vojni komentar Barun Konrad koji će njegovi protivnici (Bach, Kovač, Crnjanski) u međuratnim polemikama navoditi kao dokaz Krležina uključivanja u austrougarsku (što znači i antisrpsku i antijugoslavensku) ratnu propagandu. Krleža se branio kako je pribjegao satiričnom postupku: hiperboliziranjem ratne vještine i nepostojećih uspjeha načelnika austrijskog ratnog stožera želio je zapravo polučiti komični efekt. Moramo danas imati na umu da je, nakon I. svjetskog rata i oformljenja jugoslavenske države, optužba za austrofiliju imala otprilike istu težinu kao optužba za jugonostalgiju i pisanje pohvala jugoslavenskim generalima u neovisnoj Hrvatskoj. Krleža i njegovi prijatelji, koji su svjedočili u njegov prilog u polemikama, o njegovim protuastrijskim stavovima u tim polemikama, dali su si veliki trud da demantiraju Bachova podmetanja o Krležinu austrofilstvu. Je li taj članak bio “pohvala” ili “podvala” austrougarskoj soldatesci, mislim da danas i nije toliko bitno koliko je bilo važno Krležinim suvremenicima neposredno nakon I. svjetskog rata.

Međutim, njegovo ponašanje i književni tekstovi o ratu definitivno pokazuju kako Krleža nije bio simpatizer austrougarske soldateske. Izvlačio se da ne ode na bojišnicu, gdje je proveo samo dva mjeseca (srpanj i kolovoz 2016. u Galiciji), zapravo neobično malo za nekoga tko je polazio vojnu akademiju, ali i to kratko iskustvo bilo je dovoljno traumatično da napiše najdojmljivije stranice hrvatske pa i svjetske antiratne proze (ciklus novela Hrvatski bog Mars, drama Galicija/U logoru).

Godinu 1917. Krleža provodi u pozadinskoj ratnoj službi u Požegi i Zagrebu. U kolovozu te godine započinje ljubavnu vezu s Leposavom Kangrgom (vjenčat će se 1919.), a počinje posjećivati i atelje Ljube Babića, u kojemu su se okupljali mladi umjetnici. Babić je financirao i objavljivanje prve Krležine knjige, simfonije Pan. Nisu očekivali neki veliki uspjeh, Babić se unaprijed pomirio s novčanim gubitkom, međutim, cjelokupna je naklada ubrzo rasprodana, vratili su trošak tiska a Krleža je zaradio popriličan honorar.

Potkraj rata, godine 1917. i 1918. Krleža mahnito piše svoje jednočinke – legende, napisao ih je bar deset, samo su dijelom sačuvane (direktor Drame HNK Josip Bach uporno ih je odbijao kao tehnički neizvedive); Krleža radi dalje i na “simfonijama”, piše gomilu pjesama, angažira se i kao vojni komentator u socijaldemokratskoj Slobodi, ali iz tih tekstova koji odaju dobru geostratešku i militarnu upućenost teško je očitati izravniji iskaz o nacionalnom pitanju (što je i razumljivo s obzirom na cenzuru). Ali sama činjenica da se angažirao u socijaldemokratskoj Koraćevoj Slobodi govori kako je sklon lijevim političkim idejama, a budući da je Korać bio pobornik jugoslavenskog ujedinjenja, i Krleža je zasigurno dijelio te stavove. Međutim, kako je Vitomir Korać zauzeo negativan stav o Oktobarskoj revoluciji, koja je Krležu oduševila, Krleža se distancirao od Koraća i socijaldemokracije.

Istodobno, u ateljeu prijatelja Babića počinje se susretati i intenzivno družiti s Ivom Andrićem. U knjizi Sudbina umetnika. Razgovori s Ivom Andrićem, autor knjige Rade Vojvodić izravno pita Andrića je li Krleža doista bio takav hrvatski nacionalist kakvim ga smatra dio beogradskih intelektualaca. Andrić je to negirao; štoviše, on smatra da je mladi Krleža bio odlučni pobornik ujedinjenja, a njegov afirmativan odnos prema Srbima i Srbiji ilustrira anegdotalnom činjenicom: na ulazu u Babićev atelje bila je obješena tabla na koju su se potpisivali svi gosti, Krleža se često potpisivao ćirilicom. Dobro, možda je to bio samo kapric mladoga pisca, ali jest i znak nezaziranja od Srba. Uostalom, i sama činjenica da u to vrijeme započinje intenzivnu ljubavnu vezu s djevojkom pravoslavne vjere upućuje da takvog zazora nije bilo.

Pa i samo intenzivno prijateljevanje s Andrićem u ratnim okolnostima, unatoč činjenici da je Andrić zbog svojeg jugoslavenstva u Austro-Ugarskoj zatvaran i proganjan, svjedoči da mu njegovi politički pogledi nisu smetali. Naravno, on Andrića prije svega poštuje kao talentiranog pisca: u Hrvatskoj riječi je u listopadu 1918. godine objavio pohvalnu recenziju Andrićeve knjige Ex Ponto, iako se Krleža zapravo nije bavio recenziranjem knjiga.

O njihovoj bliskosti svjedoči i činjenica da se introvertirani i javnim ekscesima neskloni Andrić pridružio Krleži koji je na premijeri Petra Petrovića Pecije U naviljcima izazvao javni incident demonstrativno ustavši i vičući protiv direktora Drame Josipa Bacha; zajedno je s Krležom je napustio gledalište.

U siječnju 1918. godine skupina projugoslavenskih pisaca kojoj je pripadao Andrić (uz Crnjanskog, Bartulovića, Mašića, Ćorovića) počinje objavljivati u Zagrebu časopis Književni jug. U časopisu su se okupili najtalentiraniji mladi pisci, zamišljen je vrlo ambiciozno, imao je nakladu 5 tisuća primjeraka, politički je bio nedvosmisleno projugoslavenski orijentiran. Zauzimao se za nacionalno i književno jedinstvo te platformu jezičnog jedinstva na platformi “istočnog dijalekta i latinice”.

Krležu su pozvali da bude u uredništvu, što on nije prihvatio, ali je u časopisu surađivao i taj krug ga je smatrao “svojim”. Miloš Crnjanski čak u svojim memoarskim zapisima (Posleratna književnost. Literarna sećanja) u Letopisu Matice srpske 1929. godine govori o tome kako su pisci iz Juga, odlučivši 1919. da se, dosljedno svojoj integralističkoj nacionalnoj platformi, kolektivno presele u Beograd kao kulturno i političko središte nove države, pozvali i Krležu da im se pridruži. “Da je Krleža pošao s nama, naša bi književnost imala danas drugi lik”, kaže Crnjanski 1929. godine. Doista, u pravu je, slika bi bila bitno drugačija, hrvatska književnost siromašnija.

Međutim, Krleži je ipak bio neprihvatljiv bezrezervni unitarizam jugaša, a njemu kao ljevičaru smeta i njihovo pristajanje uz monarhizam. Osim literarnog druženja s piscima poput Andrića i Crnjanskog, s kojima se često nalazi i kod Babića i po kavanama 1917-19., Krleža ima i drugu skupinu prijatelja (Cesarec, braća Cvijići, Horvatin, Ćopić i dr.), koje je oduševila Oktobarska revolucija i pretvorila u komunističke fanatike; oni sanjaju o prenošenju ideja te revolucije u Hrvatsku. U posljednjoj godini rata Krleža se sve više udaljuje od nacionalne omladine približujući se revolucionarnoj. U postumno objavljenim Zapisima sa Tržiča pripovijeda kako su 1919. godine razlike između njega i kruga koji se okupljao oko Juga takve da su Cesarec i on namjeravali započeti javnu polemiku s Jugom jer su “oni postali otvoreni agenti režima”.

Iako nije otvoreno započeo tu polemiku prozivajući jugaše poimenice, Krleža je već u prvom broju svojeg časopisa u siječnju 1919. tiskao svoj manifestni tekst Hrvatska književna laž, koji zorno pokazuje koliko se udaljio od njih. Naime, jedan od mitova na koje se Krleža u tom tekstu obrušava jest ideologija vidovdanskog jugoslavenstva.

Njegovo protivljenje načinu kako je stvorena Kraljevina SHS, s neprikrivenom srpskom dominacijom, očituje se i u otvorenom pismu koje je Krleža je skupa sa Cesarcem napisao regentu Aleksandru zahtijevajući da se u ime jugoslavenskog patriotizma odrekne prijestolja. Međutim, osim Ljube Wiesnera nitko se od književnika i intelektualaca nije usudio potpisati. Ne samo da to pismo nije potpisao nitko od pisaca iz nacionalne omladine nego ni istaknuti pisci s kojima se Krleža tada družio, poput Nazora. Pismo je stoga ostalo neobjavljeno.

Prema iskazu koji je Krleža potkraj sedamdesetih dao Ivanu Očaku, Krleža i Cesarec su bili pozvani u travnju 1919. godine u Beograd na tzv. Kongres ujedinjenja na kojem je osnovana jedinstvena Socijalistička radnička partija Jugoslavije. Krleža je taj poziv odbio duboko nezadovoljan načinom kako je provedeno ujedinjenje Kraljevine SHS. U tom se razišao s Cesarcem koji je Kongres pozitivno ocijenio; kako bi izbjegli javni raskol, dogovorili su se da izbjegnu komentiranje tog događaja u časopisu.

Uza sve rezerve koje su gajili prema načinu kako je provedeno jugoslavensko ujedinjenje, i Krleža i Cesarec su prihvatili inicijativu u vezi s jezičnim ujedinjenjem. Već od kraja 1918. godine pisali su ekavicom, koja je (u kombinaciji s latinicom) prihvaćena kao jezični standard

Pri tome treba imati na umu kako to nije bila individualna odluka, već da je kolektivnu odluku o unifikaciji jezika na svojoj izvanrednoj skupštini 10. rujna 1918. donijelo Društvo hrvatskih književnika (na čelu s predsjednikom Nikolom Andrićemi počasnim predsjednicima Ivom Vojnovićem i Ksaverom Šandorom Đalskim). Vrlo su rijetki glasovi protivljenja toj odluci bili (jedan od uglednijih protivnika bio je Blaž Jurišić), a zanimljivo je da veliki unitarist Ivo Andrić nije odmah prešao na ekavicu, on je prihvaća tek nakon odlaska u Beograd.U svakom slučaju Plamen, koji se jasno deklarirao kao protiv monarhizma, a vrlo je rezerviran prema integralnom jugoslavenstvu, vrlo politiziran i revolucionaran, prihvatio je jezičnu reformu koja je trebala voditi unifikaciji jezika u novonastaloj državi. Zapravo, tada dogovoreni ekavski standard održat će se sve do atentata na Stjepana Radića, koji je u svijesti većine hrvatskih pisaca označio definitivni kraj sna o južnoslavenskom zajedništvu.

Krleža je sve više angažiran u komunističkim aktivnostima, tako da je u svome stanu u ljeto 1919. skrivao puške koje je nabavila skupina komunista na čelu sa Simom Miljušem pripremajući podizanje ustanka po uzoru na Peštansku komunu. Miljuš je ubrzo uhapšen, suurednik Plamena Cesarec se sklonio u Beč i Prag; Krleža se uspio neprimijećeno izvući, ali u kolovozu 1919. zabranjen je Plamen. Nakon toga Krleža se otvoreno uključuje u agitacijske skupove Komunističke partije, drži govore na skupovima u Zagrebu i provinciji, sve do Obznane u prosincu 1920. godine, kojom je komunistička djelatnost zabranjena.

Paralelno s političkim radom Krleža je iznimno mnogo pisao i objavljivao; imao je dovoljno radova da je s Vinkom Vošickim mogao 1923. godine potpisati ugovor o tiskanju sabranih djela u 13 knjiga. Pazite, kao tridesetogodišnjak, iznimno mlad pisac! I ta bi djela trebala izići na čisto komercijalnom principu, bez vanjske sponzorske pomoći. Izdavač je bio uvjeren da na tom pothvatu može zaraditi. Plan je samo manjim dijelom realiziran, ne zbog nakladnikova odustajanja.

Iako više nije mogao izravno politički djelovati u sklopu organizirane partijske djelatnosti, Krleža se politički aktivirao preko svojega časopisa Književna republika (1923.-1927.) u kojemu je nedvosmisleno izražavao nezadovoljstvo prilikama u Jugoslaviji, te izvrgavao izravnoj poruzi jugoslavenske i velikosrpske mitove.

Ti njegovi tekstovi, dio kojih je naknadno sabran u sjajnoj knjizi Deset krvavih godina, imali su iznimno velik odjek, u srpskoj su sredini naišli i na otpore, pa je mladi Stanislav Vinaver oštro napao Krležu u listu Vreme 1924. godine optužujući ga za nesnošljivost prema Srbiji i frankovluk. Zanimljivo da otprilike u isto vrijeme Krleža počinje drugovati s nekim srpskim piscima, najprije Dragišom Vasićem, pa nadrealistom Markom Ristićem i njegovim krugom. Dok će se prijateljstvo s Vasićem tridesetih godina ugasiti, s Ristićem će potrajati desetljećima i nakon rata. Tridesetih godina Beograd će otkriti Krležine drame, u trenutku kad se posvađao 1934. s hrvatskom desnicom i ljevicom, pa mu je potpuno zatvoren prostor djelovanja u Zagrebu, Krleža u Beogradu s Milanom Bogdanovićem i skupinom lijevih intelektualaca pokreće sjajni časopis Danas, koji okuplja vodeće intelektualce iz Jugoslavije.

Krleža u Srbiji ima odane prijatelje i poklonike, ali za desne srpske intelektualce on će ostati “frankovac”. To će i nakon drugoga svjetskog rata za njega ponavljati krug oko Dobrice Ćosića. U prvoj knjizi svojih memoara Ćosić opširno opisuje svoje razgovore vođene s Krležom za ljetovanja na Brijunima u kojima je Krleža žestoko odbacivao svaku pomisao na unitarizaciju Jugoslavije zalažući se za daljnje osamostaljivanje republika. Ćosić, koji sebe početkom šezdesetih vidi kao Jugoslavena, kaže da su upravo ti razgovori s Krležom vodili njegovu nacionalnom osvješćivanju, prelasku na tvrdo srpstvo jer je shvatio da su hrvatski intelektualci odbacili jugoslavenstvo.

Doduše, Krležinim hrvatstvom nisu nikad dokraja bili zadovoljni ni hrvatski nacionalisti, mrzili su njegov antiklerikalizam, njegov prezir prema malograđanskim nacionalnim mitovima, pa i njegovo ljevičarstvo. Krleža je doživio da ga se permanentno osporava, čak i mrzi, ali njegov opus ostaje kao gromada koja može podnijeti sve gromove gnjeva.

Istraživanje Krležine političke biografije i tumačenje njegovih literarnih djela (Zastave i Deset krvavih godina, prije svega) otkriva svu kompleksnost hrvatskoga nacionalnog pitanja, za koje je jedan naraštaj umjetnika vjerovao da može biti riješeno jugoslavenskim ujedinjenjem. Krleža je iskreno vjerovao, slijedeći Supila, da je moguća formula jugoslavenstva koje ne bi negiralo hrvatstvo. Nakon II. svjetskog rata povjerovao je da socijalistička federacija i socijalizam (titoizam) može biti spasonosno rješenje. Iz današnje perspektive možemo reći da je to bila iluzija. Šezdesetih je pomalo i sam gubio vjeru da je to definitivno rješenje. Ali to je posebna priča. Ovdje nas je zanimao samo njegov pogled na stvaranje Jugoslavije. Kompleksan, i u neku ruku ambivalentan. Uostalom, Krleža nije prorok, nego pisac, pisci bolje postavljaju pitanja nego što nude definitivne odgovore.

Oglasi