Kruno Čudina, ‘VIZIJE O ZAN: 1. VIZIJA O ZAN (očitost normalnog)

 

Zan sjedi na desnom kraju kauča.Ili je to lijevi kraj? Svejedno, to je rub. Sjedi uspravno, glave uperene prema staklenom zidu sobe. Nikada nisam bio ovdje, u ovoj sobi, posve nepoznato. Kamo me je to dovela? Mršave ruke. Priljubljene su uz njezino tijelo, to su dva najljepša, najsavitljivija, najčvršća bambusa koja sam ikada vidio. Pokazat će mi, slutim, sve tamo vani, tamo kamo se ne izlazi, kamo se ne ide. Nešto mora biti iza. Noge drži skupljene, uredna je i na mjestu. Stakleni zid. U tri staklena dijela, tri velika komada neprobojnog stakla zelene boje. Ne čujem njezin glas, govori mi da je ovdje sve normalno, da su i dobra i loša djela podvedena pod normalno, da se stvarnost izravnala i uzdigla iznad svih dosadašnjih vremena, prešla u stanje sveprihvatljivosti, sve je prihvatljivo, od užasa nezamislive svireposti do najvećeg izraza plemenitosti, dozvoljeno, nitko više niti propituje niti uviđa razlike u djelovanjima. Čin je čin, samo čin. Nepomična je, Zan, lutka iz koje ne viri slama. Živa je, živahna, posve životna. Ustaje s kauča, odlučno korača prema desnom kraju zida, prođe ispred mene, niti me ne pogleda, pratim je očima, glava mi se usporeno okreće za njom, odlučan, taj hod njezinih čizama, hod crne široke suknje, hod njezinih leđa bijele bluze, hod nemoguće crne kose, što mi to uopće ona može pokazati, što se još ima za pokazati, što za vidjeti, za saznati i ne znati? Njezine nečujne riječi već su pristisnule moju glavu, očudile moj um, zagreble u moje biće. Jesam li osjetio strah, uplašio se? Ne znam, nisam, na ovom mjestu sve potpada pod normalno. Stojimo ispred zelenog stakla, stojimo zajedno sada, ramena i ruke nam se ne dodiruju. Zelenilo se slijeva niz stakleni zid, otvaranje panorame, vidika, zid je transparentan, a tamo iza njega prostire se nepregledna ravnica sivih građevina ravnih krovova. Tmurno je, a opet tako bistro. Odnekud, neodredivo je, odasvud, neodrediva je, prodire svjetlost sjajna, magličasta. Zan me gleda, Zan me gleda, gledam ravno, ne mogu skinuti pogled s tog mjesta, čujem Zan kako mi govori mirnim glasom: ”Do toga će doći. Sve će postati normalno. Jednostavnost. Jednostavno je. Do toga je već došlo, ali nitko to još ne uspijeva sagledati. Preočito je, zato.” Očitost istosti. Stravična očitost. Tolika očitost razotkrivenog, raskrinkanog svijeta u vlastitoj mu površnosti i trivijalnosti, nepodnošljiva očitost koja je progutala svaku mogućnost novog otkrivenja. Zan sjedi na kauču prekriženih nogu. Stakleni zid je natrag pozelenio. Dovikuje mi neka ne brinem, tu u sobi nije tamo vani. Po čemu nije? Sjedim pored nje. Gledam je, lice joj je blizu, Zan gleda prema staklenom zidu.

Oglasi