SLIKE KOJIH VIŠE NEMA 

Piše: Edit Glavurtić

Sa starog okretišta tramvaja u Dubravi (broj 11 i 12), trebalo mi je pola sata da stignem kući u Osječku. A išla sam svakodnevno, na odlasku u školu i povratku iz nje. Put još uvijek znam napamet, čini mi se da bih ga zavezanih očiju mogla proći. Duž malih, nepravilno poredanih uličica nanizane obiteljske kuće, sve nalik jedna drugoj, kao igračke razbacane u minijaturnim vrtovima, s pumpama za vodu, garažama, drvarnicama, stablom šljive ili trešnje u čijem se hladu ljeti pila kava sa susjedom. Uvijek je u tim dvorištima netko nečim bio uposlen, nekad bi se prale flaše za zimnicu a nekad klofali tepisi ili čistio grašak.

Životi ljudi iz predgrađa bili su isti ili slični. Čestiti i jednostavni dolazili su iz okolnih sela, zapošljavali se u tvornicama, gradili kuće na periferijama, odgajali i školovali djecu sve vrijeme štedeći i odvajajući na stranu svaki dinar. Kitili su se borovi, slavile Nove godine, mirisali prvomajski roštilji, bojale se pisanice za Uskrs. Pilila su se drva za zimu, u garažama se pekla rakija, u podrumima tiještilo grožđe, a u pušnicama dimile kobasice i špek. Dijete sam predgrađa, u onim uskim uličicama sve mi je blisko, poznato i drago: od modrine jorgovana do zvuka pile za drva i mirisa octa u kom se kisele paprike. Ponekad još sanjam sve to, izgubljeni svijet u izgubljenom vremenu i života kakav je onda bio.

Kad me, nakon više od dva desetljeća put slučajno opet nanio u Dubravu, sve mi se učinilo i isto i drugačije. Nestala je naša stara knjižnica u koju smo išle petkom, kao i sve tri slastičarnice u kojima smo jele kremšnite i kesten pire. Nema više ni kina Bratstvo, a na nekadašnjoj Nami drugi je natpis. Ljekarna, škola i dom zdravlja ondje su gdje su bili i ranije, sivi i obilježeni godinama, kao sa stare fotografije. Ulice su se suzile i sve se nekako smanjilo, a uz kuće, na mjestima gdje su nekad bile garaže, osvanule su nespretno zalijepljene minijaturne pekarnice, i dućančići koji strše ružno kao bradavice.

Na mojoj intimnoj karti tražim dvije, najvažnije točke mog tadašnjeg mikrokozmosa: Ivanjsku 24 i Osječku 57, između kojih se odvijao tadašnji naš život mjeren kratkom razdaljinom koju smo Nadica i ja često prolazile. Dvije adrese koje danas više ništa ne znače, osim u danima kad je južina pa me obuzme nešto, ni sama ne znam što. Onda u mislima nehotice skrenem u Ivanjsku, i pozvonim na broju 24. Otvorim zelenu „ogradu“, uđem u veliku kuću s malim prostorijama (tako se tada gradilo), sjednem u besprijekorno ulaštenu kuhinju i pogledom klizim po bijelim keramičkim pločicama na kojima cvatu ruže i bockaju kesteni, koje je Nadina ruka tamo zalijepila. U prozoru vidim zeleni sanduk u kom se crvene jagode mjesečarke, osjećam miris crne kave i upravo pečene bučnice, i čujem glasove ukućana kako nešto govore, ali ne razabirem točno što.

S povratkom u sadašnjost ne žurim, svjesna da su ove slike za mene zauvijek izgubljene i da više do njih ne mogu. Oni koji su ranije ovdje živjeli, u samo tri godine otputovali su onamo gdje adrese više nisu važne, u kuću u Ivanjskoj 24 uselili su drugi ljudi, pa je sad sve izmijenjeno i drugačije. Uvijek je drugačije kad odu oni koje volimo, a umjesto njih dođu stranci. Znam da se život nastavlja, i treba tako biti, samo ne znam što ću sa slikama koje više nemam s kim podijeliti? Nestaje li njihovim nestankom i jedan važan, vitalan dio mene? Bojim se vremena u kom će se množiti adrese na kojima više nitko moj ne stanuje, soba u kojima tuđe ruke jutrom otvaraju prozore, i telefonskih brojeva u adresara, bez odgovarajućih priključka u stvarnosti?

Vratim li se na tramvajsko okretište s početka priče, dobra je vijest da to više nije zadnja stanica nego je linija produžena pa sad tramvaji voze preko cijele Dubrave, sve do Dupca. O, da je tako bilo nekad, kući bih stigla za deset minuta! Ali nema više nikoga kome bi podatak o toj neznatnoj uštedi vremena išta značio. I što uopće znači vrijeme kad se osipa kao pijesak i radi protiv mene, iako ga zahvaljujući nekim poboljšanjima i ubrzanjima prividno dobivam mrvicu više. U tom „više“ loša je vijest da se množe i bolni slatko gorki okusi nekih sjećanja, i svakim danim sve više postajem čuvarica uspomena koje više nemam s kim podijeliti.

Oglasi