Predrag Finci: Joyce, James

Vidio sam ga kada sam, prije koju godinu, bio u Trstu: stoji na mostu, ne miče. Stoji kao spomenik. Došao je kao učitelj engleskog u Trst iz Pule, u Pulu iz rodnog Dablina, kasnije iz Trsta natrag u Dablin, pa opet Trst, pa Pariz, pa jug Francuske, pa Cirih. Cijeli život je putovao, jedne godine promijenio preko sto adresa, na kraju kao putnik i umro. I u književnosti je prešao most, prekoračio u neistražena područja narativa, spojio mit i svakodnevno, razbio klasičnu formu, rečenicu učinio tokom svijesti. Njegov Uliks je dokaz da književnost nije dani koncept, nego je uvijek nanovo formiraju i definiraju veliki pisci. Joyce je u njoj sve promijenio da bi sve ostalo isto. Napravio je hrabri eksperiment, s kojim će ubuduće biti uspoređivan svaki drugi, napisao na potpuno novi način svojevrsnu parodiju sa cijelom poviješću literature, ali se u tom „ključu“ nije moglo dalje. Književnost se s njim promijenila, a onda otišla negdje drugo. Sličan mu je bio talijanski pisac Italo Zwevo, koji nije stigao uraditi sve što je namjeravao, jer je morao ići na posao i zarađivati za život, pa je, kao i mnogi drugi u „okrutnom kapitalizmu“, bio „vikend pisac“. Kao što je i Joyce mnogo više vremena morao posvetiti svojim obavezama učitelja jezika, a potom opijanja, nego pisanju. Kada sam onaj Joyceov spomenik zagrlio, slikao se s njim, postade mi jasno da je ovaj pisac pričao o našem razbijenom, razorenom temelju, o jeziku koji se gubi i iz sebe sama izgrađuje kao eho zaboravljenih jezika, kao govor neiskazivog ostatka. Kao pisanje o onome što je bilo, a više nije. Zato je on meni blizak, jedan od dražih emigranata.

Oglasi