Epistola o Boki

Fotografija: D. Zetić

Piše:  Dražen Zetić

Kad je riječ o Boki, uvijek treba govoriti s ljubavlju. Jedino s ljubavlju, i nikako drugačije. Svaka riječ, misao, osjećaj, nagovještaj, nakana, koja u sebi ne sadrži čistu iskonsku ljubav ne treba se ni izreći kada je riječ o Zaljevu svetaca. Stoga, po onom pavlovskom čuvenom  Hvalospjevu ljubavi: „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.“ Težnja ka nepatvorenoj Istini jedini je put koji može doprinijeti ostvarivanju ljudskijih međuljudskih odnosa, suživota i poštovanja. Svaki čin koji vodi suprotno od tih univerzalnih načela u samom početku neminovno je sam po sebi već osuđen na kranje ništavilo i bezličnu smrt bez trunke svjetlosti. Ovaj komadić neba na sredini mora ne treba ništa drugo doli još jedna sveca, blaženika il’ mučenika. Boka jedino s Gospom ima šansu da se ponovo rodi i preobrazi u tihi plamen nade sviju onih koji su na tim prostorima nekoć živjeli, koji sada žive i koji će sutra živjeti.

Sam evanđeoski princip: Istina će vas spasiti!, ovdje, u ovome samozatajnom kutku svemira daleko ima veću i daleskoženiju vrijednost, značenje i poruku. Svaki narodnosni etos naprosto sa svim svojim posebnostima čini sakralni prostor posvećenim. Stoga  je bitno na jedan obazriv način uvažavati prijašnje civilizacijske međe i kulturološke sastavnice svakog pojedinog naroda. Uzajamno u iskrenom svjetlu znanstvenih i inih drugih interpretacija predstaviti sve iole nezaobilazne obole svake kulturolške pojave i fenomena koji su nesumnjivo u svojima prožimanjima, doticaju, rađanjima, i umiranjima ne samo utisnule pečate svojih epoha i obilježja, nego itekako i dandanas bdiju kao Mjesec iznad planinskih goletni Vrmca i Orjena, kao budni i neprikosnoveni svjedoci prohujalih vremena.

Što je Crkva za Bokelja?

Crkva je više negoli puka faktografska činjenica. Ona je metahistorija duše, onaj tračak čežnje prekooceanskih plovidbi drevnih mornara, echo ušutjelih bakrenih vijenaca zvona. Crkva ćuti duboku bol naroda koji jenjavajući odumire k’o nekoć peraški, dobrotski jedrenjaci. Već punih 1400 godina u svjetlu prijašnjih (a i sadašnjih, te budućih) naraštaja, Crkva potiho bdije. Kao lanterna obasjava pute kojima su nekoć tisuće drugih hodili. Neumorno kroz drvena i  željezna raspela obasjava zatamnjene predjele umrtvljenih ljudskih srdaca. Žrtvuje se. Nada. Moli za oprost. Podsjeća. Opominje. I jučer, i danas, i sutra će to isto činiti! U nelagodi. U grču. Ona ipak u samotištima svojih opustjelih đardina sklapa svoje otežale ruke. Za ponadati je se da će jednog dana Zaljev svetaca užgati neke nove plamenove, vatre ljubavi. Vrijeme će pokazati hoće li sinovi ribara iznevjeriti stoljetne votivne zagovore svojoj Nebeskoj Majci, il’ će je naprosto u cijelosti prešutjeti. U toj tihoj oazi smiraja posljednji ljudi sa surih brdskih strmina ostali su istinski, i jedini čuvari hramova predaka.

Negdje iznad Prčanja, il’ pak ponad Lepetana na Većem brdu, Bogdašića i Đurića još obitavaju neki prosijedi čuvari pletera, zvona, oltarnih slika, zavjetnih kipova naših dragih kršćanskih svetaca. Još žive pokoji bezimeni čuvari ključeva stolivskog sv. Bazilija, dok je sv. Toma odavna prepušten zubu vremena. Jednoga dana, djeca koja će se tu igrati baluna, poput mnogih mjestašaca u Boki, neće ni znati da se zapravo igraju na svetome tlu, grobištu nekad slavnih kapetana, konta, donova, mornara. Ne, ta će djeca tu skakutati, smijati se, trčati… I nitko neće znati, a oni koji su nekada znali već će razviti svoja jedra i jednom zauvijek otploviti u vječnost nebeskih prostranstava.

Povijest Boke

 Boka je dio svijeta. I svijet je dio Boke. Povijest Boke odista je impozantna. Veličanstvena. Zagonetna. Nedorečena. Odvajkada je Boka bila žarišna točka dodira, ali i crta razdjelnica (pomorski megdan) mnogobrojnih civilizacija i tekovina. Primjerice, sami famozni kotorski gradski statut i mnogobrojni bračni testamenti (oporuke) u crkvenim arhivima (ovo se poglavito odnosi na Katoličku Crkvu, koja je do polovine dvadesetoga stoljeća u Kotoru bila neupitna sukreatorica aktualnih društvenih turbulencija i zbivanja), zapravo puno svjedoče o proteklim stoljećima običaja, navika, neuobičajenih modusa vjerovanja.

Temeljitim uvidima u te anale ljudskoga duha posve su vidljive naznake lucidnih zakonskih i inih odredaba. Naprosto, sve je do tančina bilo definirano, uređeno, regulirano. Nažalost, uvijek je u svim tim ugovorima i prijeporima, bio sam perper (kovanice) u pitanju. Nije bilo carstva koje je previđalo poreze i zakone, a da nije pri tome itekako vodilo računa o šoldima. Tako da bismo ovdje lako mogli ustvrditi, da ljubav (barem po pavlovskoj teologiji i njegovom nenadmašnom Hvalospjevu ljubavi), uopće nije dolazila ni najmanjim svojim dijelom do izražaja. Uvijek su posrijedi bile bitne tkanine, svile, palače, masline, al’ dvoje mladih ljudi da se vole – kakav nonsens! Izgleda da je za prečasne gradske oce pitanje same sreće, nerijetko bilo trivijalna i periferna stvar. No svaka ljubav je tada bila naoko legalizirana, kao da tada nije bilo preljuba i zabranjenih ljubavi, nesputanih trenutaka neobuzdane strasti i sl.

Antropologija u matičnim knjigama govori posve drugačije. I tada je bilo mnoštvo izvanbračne djece, kao što se ima i danas, u 21. stoljeću. Sve te brodolome ili vijence ružmarina, samo je mogla uzdrmati neka velika pošast poput kuge, koja je nemilosrdno kosila i otimala ljudske živote. Redom. Bez pardona!

Što znači riječ Boka za Hrvate?

Riječ Boka za Hrvate znači puno više negoli za ikog drugog pojedinca, naroda. Naime, ona je još od 6. stoljeća, duboko utkana u samu svijest ponajprije iliro-romanskoga, slavenskoga, pa hrvatskoga narodonosnog habitusa, te šireg duhovnoga i kulturološkoga krajobraza drugih narodonosnih državno-pravnih subjekata. Isto je i s Bokeljskom mornaricom 809, koja se ujedno može smatrati i arterijom koja već skoro 1210. godina nadahnjuje životnom silom srce jednoga tisućljetnoga naroda, postojanoga na tim prostorima od stoljeća sedmog.

Samo geslo Fides et honor nije tek neki puki iracionalni vjerski zaostatak, arhaična frazelogija dekadentnih kanonika, gastalda i mornara. Ne. Fides et honor,  znači puno više od tečnih latinskih poštapalica i aforizama. To jedino i uvijek znači samo: Život u ljubavi, i zajedništvu! Uz još posljednja preostala zrnca volje i mrvičke vjere, uistinu, dadu se još uvijek učiniti ogromni pomaci i napretci. No uvijek je prije tih snažnih zaveslaja prijeko potrebno upregnuti svim svojim bićem za nešto daleko dublje i protežnije. A to je duh mornarice, skrb prema ljudima, taj krucijalno relevantni nukleus samoga središta vjerovanja u onoga neobičnog frigijskog mučenika, koji je jedne noći tamo iz Konstantinopola odlučio odmoriti svoje napaćeno tijelo u Rosama, pa u Kotoru.

U ovome neobičnom zvjezdanom mjestašcu potrebno je ponajviše duboko osluhnuti poruke koje su im sveti ljudi kroz minula stoljeća predali u duhovno nasljeđe i baštinu: „Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga.“ (Lk 9,24). Tek jedino tiha snaga Isusova evanđelja može nadahnuti duše i srca onih koji će se tek roditi i u milosti Božjoj živjeti. Sve drugo će poput cvijeta u ranim jesenima uvenuti. Utihnuti u nečujnim treptajima prolaznosti, dok će se samo mudri ljubiti i iznova rađati. Hoće li to biti pojedinci il’ zajednice svjedočit će neumoljiva povijest ljudskog roda.

Što znače kapetani za Boku?

 Skoro je svaka bokeška obitelj vajka na svjetlost dana, donosila barem po jedna čuvena kapetana. O njima su pisani mnogi spjevovi, romani, prepričavane su u venecijanskim salonima nevjerojatne anegdote i pustolovine. Za primjer, dovoljno je spomenuti samo neke, među kojima se posebno ističu Marko Martinović (učitelj ruskih boljara), Ivo Visin (prvi Hrvat koji je oplovio svijet svojim brikom), Andrija Zmajević (prekaljeni admiral dalekih mora)… Međutim, ne treba zaboraviti niti mnoge Bokelje koji su svoje kosti ostavili na sablasnim dnima svjetskih mora. Koliko ih samo nikada nije doplovilo kući, vidjelo svoja ognjišta, poljubilo svoje djeve, zagrlilo svoju djecu, obradovalo srca svojih tužnih majki! Ah! Milijuni snivaju negdje u tamnim dubinama studenih voda. Šute. Osuđeni su na zaborav! Mnogi su bili i zarobljeni, mučeni, osakaćeni, unedogled kažnjavani. A zbog čega? Koje čašice više ruma, vina, komadića sira, pobune.

O, da, bunili su se Bokelji! Za svoju slobodu, za svoju djecu, za svoje potopljene sne. Kroz nemirna valovlja njihove ponerijetko uzburkane povijesti o tome su ponajprije krvavo svjedočile mnoge pobune mornara, i današnji kameni sarkofag (trojice Hrvata i jednoga Čeha) kod obližnjega gradskoga groblja, pred sami ulaz u Škaljare (rodno mjesto našega hrvatskog skladatelja Ivana Brkanovića). Pisale su te izdane (morske) duše memoare, pisma, molili su se svojoj Gospi, u koju god su bitku ulazili, i nesebično ginule od gomile ispaljene puščane tanadi u njihova razdrljena prsa, surovih sablji nad njihovim ojađenim zaglavljima, grmoglasnih topovskih udara čeličnih kugli u njihova krhka bespomoćna tjelesa. Padali su tiho. Bez prigovora! Misleći na svoje drage, na svoju modru, plavetnu, razigranu damu Boku. Vjerujem da bi isto činili i sada! No sada još jače, neustrašivije… junačkije. Mladi Bokelji hrabri su ljudi, vjerujem u njih, i vjerujem njima! Oni su zalog za budućnost, za neku svjetliju sutrašnjicu. Boke. Zaljeva svetaca.

Što su slikari za Boku?

 Sve. Oni su svojim tankoćutnim senzibilitetima uprizorivali Boku na jedan osebujan i njima samima svojstven način u maritimnom europskome (mediteranskome) slikarstvu. Marljivim potezima kista i zvonkim nabačajima boja u potpunosti su uspijevali prenijeti duh podneblja, sve ono što je vjekovima bivalo zapečaćeno, nemilosrdno predavano u ropotarnicu gluhe prošlosti.

Počevši od same ikone sv. Tripuna Ilije Moskosa, u prvih mah se treba prisjetiti Antuna Šojata i njegovih blagih prikaza pitoresknih bokeških krajolika, te Melite (Šojat) Bošnjak, Lovra Marinova Dobričevića, Vjekoslava Paraća, Joze Kljakovića, Ede Murtića, Josipa Biffela, Mila Milunovića, Ivana Meštrovića, Vanje Raduša, Voje Stanića, Bazilija (Bartola) Ivankovića, Vaska Lipovca, Mile Wood, Kuzme Kovačića, Antuna Augustinčića, Ive Dulčića i nadasve glasovitoga baroknog slikara Tripe Kokolje. Upravo je Tripo Kokolja, odista jedan monumentalni div jugoistoka Mediterana. Svojim intrigantnim opusom školj Gospe od Škrpjela učinio je remek-djelom prvotnoga hrvatskoga naroda, ali i svih drugih naroda koji su negda, i koji nesumnjivo i dan-danas bivstuju na prostorima bokokotorskoga zaljeva, a i šire, u nekom izblijedjelom akvatoriju historiografskih areala (Budve, Bara, Svača, Skadra, Drača).

Što su za Boku umjetnici riječi?

 Umjetnici riječi. Oni govore. Osluškuju. Propituju. Tragaju. Uvijek u svojim tihanim nagnućima, nastoje dodirnuti samo bȉlo, suštinu, neke krajnje razloge postojanja. Vajka negdje lutaju između neba i zemlje. Pokatkada bivaju i nezgrapne kaldrme, ali i ljepuškaste simfonije putujućih trubadura. Sve taloge izvanvremenskih razočaranja, ugašenih trenutaka radosti i tuge posvema duboko proživljavaju najtankoćutnijim porama svoga bića. Probleme svijeta, doživljaju kao svoje vlastite. Vječno problematiziraju stanja duše, u svim vremenskim periodima, nježno brišući tanke slojeve prašine s nakupljenih rđavih stoljeća havarija i slavnih epopeja.

Imade u tim njihovim pjevanjima (posebice kod Viktora Vide) kudikamo više od prozaična snatrenja, lelujanja nekih bezazlenih sjenki na urušavajućim suhozidima, presahnulim počulima u Gornjoj Lastvi, Crnom Platu (Đurđevom brdu). Upravo spominjujući toponimiju duša oni neumorno ocrtavaju i šarolikost transcendentalnih međuvjekovnih pejzaža.

Neusumnjivo je snaga riječi danas u svim aspektima te kraljice umjetnosti podcijenjena. Obespravljena. Razotuđena. Oskvrnuta. No note pjevaćih stvorenja itekako i danas odjekuju širom bokokotorskoga zaljeva. Zvone. Dodiruju goletne vrhove Vrmca i Orjena.

Posebice takva promišljanja dolaze do izražaja u prozi Frane Alfirevića, ali i domoljubnoj poeziji zeničkoga uznika i rapsoda Vjenceslava Čižeka. Izražajnost njihovih iskonskih poriva, krikova i jadikovki osjeća se u Boki i u današnjim bremenitim vremenima. A kada nisu bila u Boki, vremena stiješnjena između dviju ranije spomenutih gorostasnih divovskih planina, bokeljski pjesnici su pjevali. Ponekada i kroz pera sinova podno obronaka Majevice i Trebave, u rumenim praskozorijima zadarskih pjesnikinja, korpulentnih donjolastovskih solista, prvoj digitalnoj antologiji Hrvatskog pjesništva Boke kotorske. Pjevaju harna djeca o onomu o čemu se još pjevati dade.

Bez umjetnosti riječi, Boka od Kotora, a i hrvatski narod u suvremenoj Crnoj Gori, neće imati čvrste kulturološke zasade te jasne razvojne perspektive duha u nadolazećoj budućnosti, koja nezaustavljivo u krutim nabačajima stvarnosti nadolazi. Hoćemo li se na tim raskrižjima susretati il’ razdvajati ovisit će i sudbina svijeta, i čovjeka pjesnika u njemu!

Epistola o Boki

 Na kraju stoljetnih plovidbi ostale su osamljene pramčane figure (pulene). Jedan pozamašan arhaični repertoar motiva. Rastopljeni relikvijari. Elegični tonovi. Obgorjeli časi. Restaurirani korintski kapiteli bazilike stare devet protutnjalih epoha. Zamendeljena vrata. Samozatajne srebrne palamide iz Mula. Prazni klaustri franjevačkoga samostana. Mjedena raspela u zagrljaju paučina. Nebrojene hagiografske predaje u oratorijima vapijuće djece: „Djeca vape za kruhom, a nikoga nema da im ga pruži.“ (Tuž 4,4). U najezdama nekih novih nasrtaja postradat će i preostale gotičke bifore katedrale sv. Tripuna. Jugoistok Mediterana. More plača. Duboka bol tisuća godina. Iznevjereni. Obeščaćeni. Oskvrnuti.

Bokeljski Hrvati ostali su skamenjeni pod elegantnim noktima usnulih baroknih anđela sv. Stasija. Tko će ih više dozvati… oživjeti… pozvati  u svjetlost? Pavao Butorac, Ana Marija Marović, Pavao Krilović, Vladislav Brajković, Đuro Perušina, Cvito Fisković, Luka Brajnović, Ozana… Tko? Tupi zvuci štapa slijepca niz skaline sv. Ivana. Predstraže na otoku Mamuli. Arzi. Škapulari. Utonuli u meandrima opore prošlosti bezimeni gradski rizničari. Zlatari. Zvonari. Admirali. Il’ još jedino nerođena djeca pomoraca, koja se tek imadu roditi.

Fides et honor!

Dražen Zetić, Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 u Zagrebu

Oglasi