Božica Jelušić: BITI TO ŠTO JESI

Već godinama, u različitim prigodama , vraćam se u mislima jednom (čini mi se, Gotovčevom) stihu: “Ja bih napokon bio onaj, kakvim sam se zamišljao”. Nevolja je u tome, što razmjerno malen broj ljudi dosiže željenu sliku, već nas ogromna većina “ispada iz okvira” na tvrdom tlu stvarnosti, pa u željenoj slici moramo unijeti stanoviti retouche, da bismo ostali na zemlji i u stvarnosti. Želimo biti lijepi, uspješni, voljeni, poznati, dobrodošli, zdravi, ispunjeni, bezbrižni, po mogućnosti i vječiti (jer strah od smrti univerzalna je kategorija).Pomišljamo da ćemo pod svakim posađenim stablom naći hlada, te da će naše zalihe, vidljive i nevidljive, trajati cijeloga života.

No, uvijek se negdje noga omakne i ugane gležanj, pa ispadnemo iz trke. Uvijek nas oštete i zakinu, prevare i iskoriste, razočaraju i poraze, uglavnom bez naše krivice.Zamišljamo kako ćemo gordo odbiti počast ili nagradu koja prekasno stiže, i kako ćemo nekome tko nas je duboko ranio reći “Oprosti, slabo te se sjećam, kad je to zapravo bilo?”. Uvjereni smo da će nas naša umjetnost spasiti, da će naši protivnici za nama plakati, kad grandiozne vrline prosinu u svjetlu našeg nestanka. A kad već budemo prisiljeni putovati u prekorublje, bit će to uz galantna kavalira, kako veli E. Dickinson: “Jer po Smrt poći nisam mogla-On po mene došao je rado-Sami smo bili u Kočiji- Besmrtnost i mi.

Međutim, u jednostavnom životu, teško se nađe pojedinaca vrijednih “izvanredne sudbine”. Neprestano u stresu, s borama, strahovima, tjeskobama i uskratama, uglavnom teško ostajemo SVOJI, odustajemo od onoga što stvarno jesmo i hvatamo se uspješnih modela, u smislu one haute couture, o kojoj govori Huxley u “Slijepom u Gazi”.Kao ona nesretna diva, koju su uzimali kao nedostižni uzor ljepote, a ona se nakon silnih prilagodbi i promjena, u ogledalu našla oči u oči sa strankinjom. Ova joj se toliko nije svidjela, da je radije izabrala smrt, nego li ostanak u njenoj koži i ulozi. Tako je, na žalost, i s nama. Bilo bismo “kao Netko”,, hvatali krivinu, tražili prečice, sjedili na stečenom položaju poput kvočke na jajima, zavrtjeli bismo sistem usluga JA TEBI, TI MENI, hvalili se svojom prilagodljivošću, potiskujući osobnost. Potom dođe starost, onaj talog od rastopljena aspirina, nepopijen u prvim gutljajima. Vidimo kako smo propustili BITI ONO ŠTO JESMO, i shvaćamo da se ustupci nisu isplatili. To što smo postali, u što smo se pretvorili, nepopravljivo je daleko od naših primarnih zamisli.
I što bismo zaista sada dali, da možemo potpisati pjesmu Rochelle Kraut: MOJA ŠMINKA: na mojim je obrazima / rumenilo od dva piva // za oči koristim / kolobare besanih noći/ to je velika prednost// kao ruž/ nosim svoje usne”.

31. siječnja 2018., Flora Green

Oglasi

There is one comment

Komentari su isključeni.