Otišao je Marijan put Vječnog Istoka

Piše: Romano Bolković

Mogao sam staviti ovu fotografiju sa stepenica, koja je u novinama, ali svakog čovjeka nekako pamtimo: postoji neka prva slika koja se javi kad nam nečije ime padne na pamet, nadođe pomisao na nj.

Ja ću pamtiti Marijana Hanžekovića kao na ovoj fotografiji: nasmijan, iza smješka i naočala beskrajno lucidan pogled,koji ne propituje, jer mu je već sve jasno, već iščekuje hoće li i sugovorniku postati jasno, ispred vitraja u rafiniranom chiaroscurom ambijentu kuće Deutsch Aladara Baranyaia, besprijekorno odjeven, uglađen gospodin, čije je rafinirano umijeće življenja do savršenstva cizeliralo iskustvo da je gotovo spasovna spoznaja izrazitih osoba da se u životu ne moraju svima svidjeti.

Marijana sam upoznao osamdesetih: bio je od enormne pomoći za osnivanja OTV-a. A onda, poznanstvo se nastavilo u raznim miljeima, u najrazličitijim situacijama, kako su nam već koincidirali afiniteti, od politike do Rotaryja, od likovnosti do medija… u tih tridesetak godina nije bilo jedne jedine situacije u kojoj Marijan ne bi pokazao svoju dobronamjernost, bez obzira o čemu da je riječ. Štoviše, u retrospekciji, sad uviđam da nikada nije oklijevao: ako je mogao, odgovorio bi na molbu bez ikakve zadrške, bez suvišnih pitanja.

U tome je bila mudrost, snaga i ljepota Marijanova života i karaktera: javno, nonšalantno je živio pomiren s činjenicom da te ne mogu svi voljeti, pače, da je želja da se svima svidiš siguran put u propast, a privatno i intimno, Marijan Hanžeković naprosto je bio beskrajno dobar čovjek.

Ali tako je to i u nas, valjda je to općeljudska osobina: nabacivati se poput djece drvljem i kamenjem na ono što ne možemo dosegnuti.

Ovdje, na fotografiji, fali cigara. I dimni sffumato koji modri neki zagrebački suton što ga obavija, kao veo, e da bi alegorija bila potpuna: Hanžekovića su doživljavali skrivenoga iza vela tajne, misterija Trilaterale, slobodnog zidarstva, u zemlji u kojoj nije najgore to što se ne zna ništa o tome, nego je još i gore što se ne zna ni ono u ime čega ga se sumnjiči, vlastiti Credo. Jest, sve je to bio, i više od toga, Marijan Hanžeković, i zato i jest bio velik: čovjek koji svoje nesagledive uspjehe nije javno licitirao, ne zato jer je znao kako stvari zapravo stoje i koliko to malo znači – ne, imao je pametniji rezon: jednom zgodom pisao sam neki CV koji sam Marijanu dao na provjeru; vratio mi ga je iste večeri uz kraćenja svih onih paususa koji su odisali bilo kakvom emocijom ili privacijom; ni ne čekajući moje pitanje zašto to, kratko je kazao: “Ne smijemo pustiti budale blizu.”

Znam. Znam da sada samo na licima izrazitih može zatitrati smješak kakav je krasio Marijana svaki puta kad bi u prisustvu Duha zaiskrile njegove oči.

No velim: ništa zato, znao je on da aplauz, ta genijalna tvorevina ljudskih ruku, u ovdašnjoj akustici tako šuplje odzvanja.

Za bolesti, nisam ga nazivao prečesto, da ga ne ispitujem i bespotrebno ne podsjećam na nju, ali smo se čuli dovoljno da i bolestan iskaže svu svoju naklonost i dobrotu.

Ani i Dori dvije sam posljednje Nove čestitao poželjevši da još puno njih dočekaju u tatinom društvu.

Marijan Hanžeković je jedan od onih ljudi koji će ostati tu, s nama, i na tim slavljima, i za nekih sffumato sutona, zauvijek.

Marijan je otišao put Vječnog Istoka, ali nikada neće otići od nas čije je živote usrećio.

Hvala ti, prijatelju!

Brüderliche Grüße!

Oglasi