SATURNOVE TEME

Piše: Edit Glavurtić

U mojoj sobi još svjetluca okićeni bor, prislanjam se i dalje uz boje, maštu i nježnost. Dijete u meni bi da bajka potraje, bar još malo, dok mi starica, drugi pol moje unutarnje dvojnosti i rascijepljenosti, otvara oči za stvarnost siječnja, ili januara, najstrožeg i najasketskijeg mjeseca u godini. I govori : “Gledaj, dobro gledaj. Siječanj nije vrijeme sanjarenja, siječanj je zbilja. Suha i gola zbilja. Slušaj jezik hladnoće i oskudice, slušaj što kazuje veliki vladar zime.“

Doista, u noćima siječnja, Saturn veličanstveni u ledene prozore urezuje crteže i slova i podmeće priče koje zapravo nitko ne želi čuti. Strah. Disciplina. Odricanje. Strpljivost. Požrtvovnost. Istrajnost. Gubitak. Sve velike teme velikih poglavlja.

Strpljiv kao vrijeme, tvrd kao kamen, kad-tad dočeka svakoga. Najprije ga spusti na koljena, jer na koljenima se njegova škola završava. Ne pravi razliku, u muci izjednači uglednika i jadnika, biskupa i lopova, profesora i zemljoradnika. Svakog zavije u sivo i na leđa mu natovari teret, pa onda gnječi, teše, brusi i cijedi, uporno i dugotrajno, sve dok ne dođe do same jezgre nečijeg bića. Saturn u svakom otkrije istinu,ono što čovjek zapravo jest.

Poslije njegove kušnje netko do kraja života ostane slab, ljut i ogorčen, netko uplašen i nesiguran, a oni malobrojni i strpljivi, postaju meki i zahvalni.
Ti će poslije, u svakoj muci koja će ih snaći reći “Ma, dobro je… ipak je dobro“ i to će zaista i misliti.
Jer Saturnova priča samo je dijelom priča o odricanju, nesreći i patnji, u svojoj biti ona govori o preobrazbi, prihvaćanju i zahvalnosti.
Opstati u zimi, preživjeti u nevremenu. U oskudici zadržati vedar duh i vjeru u dobro. Kao nagrada, kao kap zgusnutog sladora u zaleđenom zrnu grožđa ostavljenom za ledenu berbu.

Oglasi