30.PISMO ZA MARIJANA

Prijatelju,

vidiš, i sada smo posve sigurni, to je jedno dubinsko, neuhvatljivo znanje bića koje se širi, jednog od svih dana, koji sada sežu u svim smjerovima, u jednom od njihovih trenutaka postao sam tvoj suputnik. Pustimo patnje i patnike na stranu. Zajedno smo, a opet svatko za sebe, odlučili bivati na ovome vlaku čiji je cilj daljina uvida u spoznavanje sebe samog, a putovanje prema toj bezvremenskoj stanici istkano je milijunima mijena, promjena. Cilj je jasan: spoznati da ta zadnja stanica, kao postaja, niti može niti treba biti dosegnuta. Pišem ove riječi za tebe, prazan u miru saznanja da su one posve jednostavne, u miru da ljudi o meni skoro ništa ne znaju, da me malo ljudi poznaje. To omogućuje da ti pišem onakvom lakoćom kakvom ti bivaš i djeluješ, lišava me potrebe da pišem o našim zajedničkim dogodovštinama, ma koliko i one bile bitan dio svega proživljenog, omogućuje mi da svoj govor iz vlastite mi dubine usmjerim ravno prema tebi, prema osobi koja jesi.

Ti si, prijatelju, uvodio i uvodiš red u nered. Kako li je to uvoditi red u nered? A kako li je tek uvoditi red u red koji već postoji u samoj svojoj prirodnosti, ali čovjeku se čini kao nered? Znao si tome stati na kraj, nositi se s tim predočenim izazovom, a ipak – tko može okončati sav taj nered, umiriti sav taj metež, svaki novi put iznova. Koliko napora i truda si morao uložiti u jedno takvo djelovanje kroz sve te intervencije, samo da bi se čuo glas, jedan po jedan, osoban za osobnim, koristan za korisnim, vrijedan za vrijednim, napokon čujan nakon toliko pokušaja koji bi ostajali u nečujnosti, puno je to napora i truda. Ipak, učinio si to, uspio si. Počinio spajanje ljudi, doveo i uveo ljude pod sve stare krovove, da bi čuli, da bi se rekli, da bi se svih suvišnosti prošlosti odrekli, da bi se u novu budućnost, koja je iz bivšeg povukla samo ono najbolje i najuzvišenije, zarekli. Otpor učmalosti si pružio, pokazao si izdržljivost, koja se provodi lakoćom poput kakvog usuda, čiju težinu nisi niti pokušavao ublažiti, jednostavno si prihvaćao svaku oklonost koja te zadesila, to znači ustrajnost. Usudio si se, ti si se usudio. Gledao sam to, vidio sam to, slušao sam to, odjenulo me i obuzelo sve to.

Hodaš mirno, uspravno, polagano. Ideš ravno kroz sredinu poteškoće koja se pojavi, ti je ne doživljavaš poteškoćom, ti u njoj uhvatiš priliku. I tako si povukao s ruba litice sve one čije je izricanje zaustavljala suluda, glupa, nepromišljena, nemišljena, malograđanska šaka bijednika, sitnih duša okorjelih u izvanjskom pogledu na samu bit življenja, ta umna ograničenost konformista, svjesno i više od svjesnog, namjerena da ušutka, da udavi, da ušutka glasove suprotne njihovima, drugačije prirode i težnje od njihove, da te glasove pretvori u dahove koje će sebično otpuhati u vjetar. No, podbacila je, urušila se ta njihova gnjilost u sebe samu, svakog onog trenutka kada bi ti, moj drug, prošao ravno kroz nju, kao da ne postoji, i time je poništio.

Srž. Suština. Srž. Može li ikada srž bića otvorenog uma pasti na koljena pred ljepotom morskog zaljeva zaokruženog u mističnu cjelinu? Znao si kako, govorio si. Znao si kako, pisao si. Znao si kako, zaveo si. Znao si kako izbjeći predrasude i blokade, zaobišao si ih. Znao si kako iskoristiti priliku, nije ti naudila. Cjelinu nitko ne može niti uzvisiti niti poniziti. Ti si, moj drug, između svakog recipročnog dijeljenja kulture i ljudi, između čovjeka i čovjeka, sazdao, ustanovio jedan Festival, trebao je ovom mjestu festival koji odlazi puno dublje i dalje od čistih događanja u sadržajnostima koje ga čine, koji odlazi u suštinu onih ljudskih postojanja koja su osobna i osobno potrebuju prisustvo drugog i drugih ljudskih bića, osoba. Je li to ona suština koja neće pasti niti pred ljepotom najbistrije vode jedne rijeke koja pouzdano teče ispod zelenog lišća krošnji drveća?

Samo čovjek koji njeguje unutarnju ljepotu podijelit će istu na sve vanjsko, kroz bezbroj osjećajnih mogućnosti koje su mu svedostupne. To ti činiš, prijatelju, to ti činiš. Vrijeme je uvijek bilo jedino u nama, to naše vrijeme koje nismo nikada odviše brižno mjerili. Ono je spoznalo kako rastegnuti samo sebe u beskonačnost. Tvoj bivši čovjek – njegova najviša vrlina opstoji u njegovoj prirodnoj mijeni, on svaku bivšost u tom istom trenutku pretvara u novost. Tako se rađa iznova i iznova. Je li to jedna striktno humana zadaća? Tako čovječje, toliko čovječje? Može li takav čovjek slomiti krila vlastitog bića, ona koja obitavaju, i možeš ih naći i motriti kako se rastvaraju, šire, jedino unutra prema unutra, jedino prema njemu samom? Koliko li je tada slatka bol koju trpiš, a koliko li je onda gorka slatkoća melankolične tuge koja tjera tijelo da se steže u svojoj, stalnoj napetosti, a sve da bi se tijelo spustilo na kamene ploče u gradu ponad grada? Ovo je besmrtna partija, prijatelju, ti to dobro znaš, u toj partiji možeš pobijediti jedino ako uspiješ pobijediti samog sebe. Uostalom, tako se ruše kraljevi, tako padaju lažni kraljevi ovog razdvojenog svijeta kojim si utvaraju da vladaju svojom tiranijom. Nastavi ih rušiti, ipak ti odavno znaš kako spajati u red.

Koračaj, Marijane!, koračaj kroz kišu i sunce, koračaj i planine i zelene rijeke, i brežuljke koračaj, i svjetlost koja prodire kroz šumu, i nju hodaj, i gradske zidine, i gradska svratišta, i muzeje i knjižnice, i gradom ponad grada bivaj, i koračaj ispod svih starih krovova pod kojima sam stajao, jer ti bi me bio dozvao, i ti bi stajao i svoje riječi iskustva, znanja i nikad utamničene slobode naglas govorio. I koračaj tako dalje, neka ti na licu bude jedna izrazita objava svega što jesi, objava tebe samog, ostaj svoj skriveni zaštitnik, pa natrag tamo dolje, i natrag još dalje u daljinu, gdje se svjetlo, koje prodire kroz šumske grane tvojeg dola, reflektira od rijeke u vječnom kretanju ravno u tebe. To će uvijek donositi unutarnji smijeh na tvoje lice, jedva primjetan u svojoj vanjskoj manifestaciji, i više nego dovoljan da bi ga ti osjećao svojom umalo pa skrivenom vrlinom. Ostani, prijatelju, ljubazan prema ljubaznima, ostani vjeran vjernima, plemenit prema plemenitima,odan odanima, budi hrabar s hrabrima, stvori drski red prema drskima, a još si mislim, jedino od svega da bi vrijedilo: volim one koji vole!

Ti nikada nećeš zakoračiti u skučenu prostoriju ograničenog uma. Ti znaš da bi tada postao ta prostorija. Ostati ćeš otvoren na otvorenom, na zraku svježem i proljetnom, na nevidljivom, neuhvatljivom zraku koji otvara, produbljuje i čini nesagledivu daljinu.

Tvoj drug, Kruno Čudina

Oglasi