Predrag Lucić: Odlazak jednog od stupova slobodne misli u Hrvata

Piše: Nenad Popović

Bila su ih četvorica koji su nam ispisali duhovnu povijest devedesetih, Predrag, Boro, Viktor i Ćićo. Prvo je otišao Ćićo Senjanović, od teške srčane bolesti koja se bila pojavila naglo, niotkuda. Igrao je tenis, skakao po plićaku na Bačvicama, pisao s lakoćom. Sad je otišao Predrag. I na njega je navalila smrtna bolest, neumitna, teška kao mora – a isto tako nemotivirano, od danas na sutra, bez ikakvog plauzibilnog razloga.

Bio je opušten, veseo, lagan i do kraja fin; i kad sam ga vidio posljednji put imao je kao uvijek ono prijateljsko svijetlo u očima. ‘Ono’? Ne ‘ono’ već baš njegovo prijateljstvo, od kojeg bi se čovjek osjećao dobro i pri pozdravu i u razgovoru i pri odlasku. Pogotovo pri odlasku, kad nije bilo potrebno reći si ‘vidimo se’, niti ‘ stari’, niti bilo što takvo iz oblasti patvorenog potvrđivanja javnog prijateljevanja. Bio je privatan. Nije bio od poze drugovanja, patetike ‘zajedničkih ciljeva’, već gibak, veseo i poantirano inteligentan – podjednako u dva ujutro u privatnom društvu kao i u svojima ‘službenim’ tekstovima. Smijuljio se svojim vicevima i na sceni, a kad ne bi upalili pričekao bi pola sekunde je li ga publika shvatila. Ako nije, krenuo bi dalje, sad s nekom jakom poantom, tako da publika prasne u smijeh. Time je režirao da se publika kao smije unatrag, na poantu od ranije koju je prečula. Nevjerojatno, davao joj je da se iskupi: bio je velikodušan čovjek.

I melankoličan. To ga je u nastupima razlikovalo od nemilosrdnog Bore Dežulovića koji je u kupleima publiku šamarao u lice, u indikativu. Objedinili bi se tek u glasnim, raspjevanim himničkim duetima, kad bi se i Predrag iz mola prebacio u tutta forzu, dao do znanja da misli to isto, a publiko, ti izvoli misliti što hoćeš. Tada, kad bi i Predrag krenuo punim plućima publika je pjevala u zboru, pljeskala, smijala se i plakala se bogme. Fini melankolik tada je davao nedvosmisleno do znanja što misli, bez zadrške, neuvijeno i, dakako, pod cijenu svog građanskog statusa, najdoslovnijeg. Pa je i kao takav umro, bez statusa ‘nacionalne veličine’, službene, čak ni polu-službenog ‘uvažavanja’. Umro je kao privatna osoba, čovjek u puloveru, neupadan kakav je bio i u glasnim društvima za stolovima (raspjevao bi se tek kasnije, kad atmosfera zatopli i postane intimnija).

Zagonetka će ostati koje je tekstove je napisao sam a koje Boro Dežulović – ili su ih stvarno i pisali u duetu? Za rubriku Informbiro se zna, i ona je ostala žanr, što se može vidjeti u Novostima, dok za glasoviti Greatest shits mogu pretpostaviti da je uglavnom njegovo djelo, barem sudeći po duhu i suzdržanosti; tu enciklopediju hrvatstva držim u biblioteci na svečanom mjestu.

Gdje je i kad rekao tko je? Tek pod zadnje, kad Ferala već nije bilo. Objavio je svoje pjesme kad je bio sam a mene su se doimale duboko tužnim, skoro klasičnim. Sjećam se kad ih je predstavljao u Puli pod visokim svodovima kavane Cvajner. Naguralo se valjda dvjesto ljudi, jedan dio je ostao pred ulazom. Pola publike činili su mladi studenti i gimnazijalci. Vladale su napetost i predujmljena euforija, jer sad će Predrag Lucić, kultni Predrag Lucić, zagarantirani vatromet i vodvilj duhovitosti, oslobađajući kraj sajma knjiga i ‘odlazak doma u smijehu i pjesmi’. Dževad Karahasan koji ga je predstavljao sjedio mu je u fotelju nasuprot i trudio se i on da predstavi ‘poznatog Predraga Lucića’. Koji je pak sjedio mirno, skoro skrušeno i kao da gleda sasvim nekamo drugamo. Dževad je pokušavao s duhovitostima, publika se pokušavala smijati, ali smjehovi su bivali sve kraći. Predrag je čitao duge pjesme, mirno i ozbiljno, ljudi su se smirili do u tajac, dugi tajac od jednog sata jer Predrag nije čitao ni glasno ni s efektima. Međupitanja Dževadova postajala su sve ozbiljnija, Predragovi odgovori također, zamalo u pola glasa. Dugo je čitao, i kad je bio gotov bio je dugi pljesak, ali ne onaj delirični kao kod super-kabarea s Borom, već kao nakon ozbiljnog koncerta kad se ustane zbog ozbiljnosti onog što je odsvirano: ništa bravo, hej, zvižduci. Moje društvo i ja nismo ga otišli tapšati i stiskati mu ruku, već smo se pokupili kroz vrata i više-manje šutke sjeli u prvu kavanu, malo zbunjeni i nesigurni. Ta gledali smo čovjeka oborenog pogleda u puloveru i svakodnevnoj košulji koji je donio svoje pjesme. Bio je kao neki preverovski lik iz pedesetih iz pariške kavane na lijevoj obali, kako se to tada radilo, bez reflektora i u dimu, a za stolom bi vianovi, sartreovi, grecoove i de beauvorove slušale što je kolega donio i što piše. Pa smo i mi tako poslije slušanja književnosti sjedili zamišljeno pred aperitivima: malo pogođeni jer smo vidjeli tko je Predrag Lucić.

PS Mislim da je ono što su Viktor, Boro, Ćićo i Predrag činili devedesetih, taj spektakl hrabrosti, bespoštednog izlaganja i duhovitosti do balčaka, morali dovesti do slomova kao Ćićinog i sad Predragovog. Oni su išli mentalno i u svakom pogledu do kraja. Kao Janis Joplin koja je pjevala, derala se na sceni na smrt. Jedan je njezin kolega kasnije rekao To je cijena prave umjetnosti. Slava im, i Janis, i Čići i tebi Predraže kojem želim da posebno blago počivaš.

Nenad Popović

Oglasi