JASNI, S TUGOM (I RADOŠĆU ZA SVE ŠTO SMO PROŠLI)

Piše: Zoran Simić

– Vidimo se, ali pazi na rokove za kavu! – napisala mi je Jasna Babić prije dvadesetak dana, iz Novog Marofa.
Bio je to nastavak nase priče od ljetos…

Nekoliko dana poslije iznenadne smrti naše kolegice i prijateljice Tanje Tagirov, nazvala me Jasna da joj svojim (uredničkim) uspomenama pomognem u pisanju teksta o Tanji. Rekla mi je kako sam napisao lijepo sjećanje pod naslovom “Tanji T., umjesto neke nepopijene kave…”. Razgovarali smo, prisjećali se…Na kraju, Jasna će – Simke, ja ti imam još godinu dana! Imam…(šutio sam i gutao riječi). ‘Ajde da se vidimo, da poslije ne pišeš kako ni sa mnom nisi stigao popiti tu kavu.
Završili smo kroz smijeh kako ćemo ona, Bos i ja i više od kave, tamo, kod nje na Borovju, pojesti i čuvene ćevape. I, vratiti taj ringišpil naših života…

Dva puta sam, novinarski, upoznao Jasnu B.
Prvi puta, kada je na stranicama zagrebačkog Studentskog lista s tadašnjim dečkom ili već mužem Danilom S. ispisala seriju sjajnih intervjua (u ondašnjoj Yu konkurenciji najvećih pera, hej!).
A drugi puta, eh…Uživo. Ljeto ’79. Ili ’80. Redakcija Glasa Istre u Puli. Dečko ili već muž, Danilo S. – Puležan. (Btw, zbog toga Jasnu Puležani i dan danas drže “svojom”). Primaju mlade suradnike za ljeto. Jedino oni na razgovor ulaze u paru: – Mi sve radimo skupa. Slikamo i pišemo. Nosio se tada hipi, Jasna s prekrasnom dugom plavom kosom, i nježna i odlučna.
Bili su senzacija u redakciji, na žalost nije dugo trajalo. Privatno, pa posljedično ni novinarski.

Nastavili smo se družiti. Poznanstva i prijateljstva preživjela su razvod. Kao da je to nešto.

Prošao sam s Jasnom još njenih ljubavi poslije, hebi ga, bili smo si bliski. Još je važnije koliko smo prijateljstvo, profesionalni i privatni odnos izgradili. Ma K je važnije, i ona i ja znali smo – osjećati. To je najvažnije.

…Kada sam ’85-te izabran za glavnog urednika Poleta, sastavljajući redakciju, poslije nekoliko godina pitao sam i sebe i sve oko sebe gdje je Jasna?! Pronašao sam je uz pomoć Graksija i njihove zajedničke prijateljice. Jasna je novinarstvo odavno bila prekrižila. Vidjela se kao turistički vodič. Tako je ona znala odlučiti.

Postala mi je ne samo jedan od najvažnijih novinarskih oslonaca, već i uredničkih, kreativnih…Čuda smo radili i novinarski napravili. Uživala je u zahebanciji da baš ona koja nikada nije vidjela nogometnu utakmicu iz Sarajeva izvještava sa “Šajberovih ponovljenih susreta za prvaka Jugoslavije”: Sarajevo – Crvena Zvezda. Recimo. A za seriju reportaža Polet on The Road (gdje je autostopom s fotografom putovala i pisala od Austrije do Gevgelije) osvojila je svoju prvu, tada najveću Yu novinarsku nagradu. Bilo nam je svima drago. Kakav je to tulum bio. Jasna je tada riješila sve dvojbe. Novinarstvo je njen život.
Pitanje “transfera” u redakciju Danasa bilo je “tehničko” pitanje s Mirkom Galićem. Ostalo se zna.

I, sada bih stvarno mogao početi pisati o Jasni i njenim kasnijim novinarskim podvizima.
Ne.
Kažem danas: – Bila je posljednji novinarski borac, u ovih 30-tak godina. A kolegica veli: – Da, ali to joj tek sada priznaju.
Takav je život. Istina. I tuga. Pa nek’ drugi sada pišu…

Zato neću danas pisati zašto mislim da je Jasna zaslužila svoja novinarska priznanja.
Zašto je zaslužila da je volimo. Da je naša.
….

Postoji bezbroj uspomena, pjesnik bi rekao (i) sitnica koje pamtim iz nasih druženja, naših života, naših snova, naših polemika, naših svadja, naših suza, naših smjehova, naših zagrljaja, poljubaca…

Vrtim danas inbox.

– I ćevapi koje smo dogovorili s Bosom – piše mi u zadnjoj poruci Jasna.

– Hebi ga, ni kave ni ćevapa, moj Simke – kaže mi danas Bos, koji je s Jasnom bio “do posljednjeg daha”.

A ja i dalje ne znam jesam li ovo stvarno napisao. Nisam se dražao rokova

Oglasi