Psihijatrija Hrvatska

Piše: Ivo Anić (Tačno)

Na odjelu psihijatrije dan počinje kao i svaki drugi, prvim kavama dežurnih sestara koje čekaju onu glavnu da ih rasporedi, a usput, kao i svako jutro tračaju o novoj, mladoj stažistici koja obara rekorde među kirurzima i usput misteriozno napreduje. Božemiprosti, najstarija po stažu će među njima, teško ti je muško u dežurstvu u postelju, skratila bih ja njoj noćne, pa se kikot čuje lijepo do lifta kojim pristižu doktori, psihijatri, stažisti i Mate koji popravlja ventilaciju, a nikako da je popravi.

Ako ste mislili da se među sestrama ne govori o pacijentima, ako držite da to nije niti moralno, niti etično, eto ti te vraže, ne prođe jutro, a da barem jedan “slučaj” nije na tapetu. Istina, nagledale su se one svega i svačega, psihijatrija je zbilja poseban odjel, no svi smo mi ljudi, pa ti posao uđe pod kožu i odneseš ga kući kao bolničku prašinu na cipelama.

To, naravno, ne znači da one ne obavljaju savjesno svoj posao, obavljaju ga one i više nego savjesno, ostane se i duže nego što bi se trebalo, na tom odjelu treba i snage, ali i srca. Posebno kada dođe netko tako mlad, kao što je došao danas, momak od nekih četrdeset, lijep ko slika.

Jebem ti život, procijedila je sestra sa odjela ispijajući zadnji gutljaj crne, guste kave. Taman se vratio izvana, kažu išlo mu dobro, iz bogate familije, politički povezan, ispravan, katolik, domoljub, jedan kroz jedan, i čim je došao, ni tri dana, puko ko kokica.

Dovela ga uplakana majka.

– To je onaj od jučer što drži konferenciju za medije, što je umislio da je ministar?
– Je, jadan, popeo se na stol, pozvao sestre kao novinare i održao presicu.

Sve su sestre sažalno pognule glavu, no glavnoj nije promaklo kako se gurkaju i smiju da ih ne vidi. Kako nije bilo Primarijusa, snimila je govor na diktafon, često to pomaže oko otkrivanja podvojenih ličnosti ili shizofrenije. A ovaj dečko ima simptome i jednog i drugog. Stavila je diktafon na stol i pustila snimku.

– U razvijenim zemljama su institucije efikasnije, veće su i plaće, ali ljudi su međusobno otuđeni, a mladi samo mogu sanjati o vlastitoj nekretnini. Većina mojih visokoobrazovanih prijatelja u Engleskoj u ranim 40-ima živi s cimerima, začuo se glas pacijenta Pavića, koji je odzvanjao odjelom psihijatrije.

– Vratio sam se u Hrvatsku jer je ovdje kvaliteta života bolja, imam prijatelje, obitelj, i nisam ni došao, već sam ministar!

– Ministar čega?, začuo se iz diktafona glas sestre koja je pažljivo bilježila za dežurnog Primarijusa sve što Marko govori.

– Ministar rada, ponosno je ustvrdio Marko.

– Mladi i ne samo oni mogu birati poslodavca. Inače, čak 78 posto mladih prema jednoj anketi, želi raditi u državnoj službi ili javnim tvrtkama – poručio je najmlađi ministar u Vladi u diktafon dežurnoj sestri, a ona je uzdahnula tužno i pokrila ga jer su lijekovi počeli da djeluju.

– Bože, prekrila je ruke najmlađa, ovaj je luđi od onog s brčićima, onog Skeje!
– E što je sa Skejom?, upitala je dežurna.
– Pustilo ga jučer, nema više kreveta, stalno dolaze novi i novi i novi…
– I sve mlađi, zamišljeno je ustvrdila glavna.

Ušle su zajedno u dnevnu u kojoj su već bili uglavnom svi. Kolinda koja je umislila da je predsjednica držala je govor okupljenima, lupajući šakom o pult s lijekovima, vičući na sav glas kako svi pacijenti, kojima ova ustanova nije dobra, mogu komotno još danas iseliti iz nje.

Za pult je dižući joj ruke u zrak došao i Andrej, mladi pacijent koji je umislio da je premijer, pa je okupljenima poručio kako se njegova Vlada namjerava oštro obračunati sa svim mrziteljima njih, pacijenata, te kako će novu ustanovu vratiti na prave vrijednosti, izgraditi kapelicu i nedjeljnu misu uvesti kao obaveznu.

Na taj istup digao je Košić koji je premijeru dobacio kako su za katastrofalno stanje na psihijatriji krivi mediji, koji iskrivljuju sliku i hoće psihijatriju vratiti u kazamat jugoslavenskog bolničkog sustava.

No sve sestre promatrale su mladog Marka Pavića koji je sjedio mirno kao da se to njega ništa ne tiče.

– Bože koji lijepi dečko, uzdahnula je mlada stažistica.

– Šteta baš, dobacila je glavna i sve ih svrstala u red za terapiju.

Na psihijatriji Hrvatska dan je krenuo svojim uobičajenim tijekom. Ustaljeni ritam remetio je jedino Mate koji je psovao mater i oca Toshibi i tko ju je kupio, oca mu jebem srbočetničkog.

Oglasi