Predrag Finci: Otišlo s misliocem

Što mi znamo o Sokratovim slušateljima? Ništa. Znamo da ih je bilo mnogo, ali o njima gotovo ništa. Od sviju pamtimo tek jednog, Platona, koji je o svome učitelju svjedočio, pisao, njegove misli iznosio i ponavljao. A svaki od njih je, i oni odavno zaboravljeni, nosio svoga učitelja u sebi. Svaki od njih činio filozofiju „vječno živom“. Bilo je mnogo onih koji su samo govorili, kojima pisanje nije bilo blisko. Veliki je korak između izrečene i napisane riječi, otprilike velik kao korak između razumijevanja i govorenja jednog stranog jezika. Ali nikada ne treba zaboraviti da su i oni kojima pisanje nije bilo blisko bili agitatori i propagatori ljudske umnosti.

Razgovor kazivača mora biti zabilježen kada je u razgovoru rečena bitna riječ. U nas to nikada nije bio običaj, često ni kada je bila u pitanju već uveliko osvjedočena autorska individualnost, premda su takvi razgovori stvarali duhovnu atmosferu i bili jedan od dokaza brige za duhovne vrijednosti. Zato je tako mnogo lijepih kazivanja sačuvano samo u sjećanjima sve starijih svjedoka umnih razgovora.

Neki pjesnici su rano uradili svoje. U filozofiji takvih nema, jer Minervina sova uzlijeće u kasni čas, filozofsko djelo se ostvari u poznim godinama. Filozofi boemi (a o jednom takvom je ovdje riječ) nestajali su bez trga, ponekad rano, a uglavnom nisu pisali ili su napisali vrlo malo. Ali su živjeli svoju filozofiju. Za njih je bilo isto misliti i biti. Jednog takvog sam i sam poznavao. O njemu i danas mnogi u filozofskim društvima s naklonošću spominju, a sreo sam i čovjeka koji mi je rekao da ga je ovaj mislilac naučio životu. Zvao se Ilija. Ilija Tomičić. Nadareni mislilac, koje je napisao, koliko znam, samo jedan tekst, i to, rekao bih ne slučajno, o Raskoljnikovu Dostojevskog, o tom ubojici-filozofu, koji je zastupao egzistencijalistička stajališta i istodobno prezirao egzistenciju.

Jednog ljeta sam se intenzivno družio s Ilijom. Ilijom, studentom filozofije, žestokim ljevičarom, aktivistom, marksistom. Moje političko opredjeljenje je bilo drugačije od njegovog, već tada sam naginjao lijevom centru, pa smo Ilija, njegova tadašnja djevojka S., njegov bliski drugar Š. V. i ja remetili san usnulih otočana svojom galamom i stalnim sporenjima oko svih vitalnih političkih i nama značajnih filozofskih pitanja. A te, 1969. godine, samo godinu dana nakon studentskih demonstracija diljem zapadne Europe i tadašnje Jugoslavije, to su za sve nas bila i životna pitanja. Ono gdje smo svi lako i brzo postizali suglasnost bilo je kritičko stajalište prema vladajućem režimu, raskid sa dogmatizmom, zahtjev za oslobađanjem i traženje drugačijeg. Zato su naše polazišne razlike bile mnogo manje značajne od našeg „projekta budućnosti“.

Sreo sam Iliju ponovo u Sarajevu, na simpoziju studenata filozofije. Sjedili smo u kavani, pili kave, razgovarali tiho, prijateljski. Došao sam i sutra da čujem njegovo izlaganje. Ilija se za govornicom žalio na cijene pića u Hamam baru, nije imao dovoljno novaca, pa su mu konobari, reče, oduzeli njegov referat, dat će mu ga kada izmiri dug, a on će, nema mu druge, sada improvizirati, iznijeti samo neke osnovne teze o trenutnom stanju filozofske misli u nas. Govorio je odlično, kao da čita definitivno uobličen tekst, što je jasno dokazivalo njegovu misaonu konzekventnost i konzistentnost. A to je potvrđivalo da Ilija ozbiljno studira. Uvijek i svuda je čitao. Jednom ga je otac posjetio u njegovom malom zagrebačkom stanu, zatekao Iliju s djevojkom, sjeo, zagledao se u razbacanu posteljinu i rekao: „Što bi sve ovaj kauč rekao kada bi znao govoriti?“, a Ilija će: „Govorio bi Hegelova djela napamet“.

Poslije sam čuo da je Ilija nepažnjom zapalio svoj stan. Kasnije se na ulici pokliznuo, tramvaj mu odsjekao nogu. Poslije tog događaja kao da se prepustio kraju. Ilija je umro rano, prerano. Na sahrani su mu govorili Nenad Miščević, a i njegovi profesori Gajo Petrović i Branko Despot. Rijetka počast za jednog studenta, rijetka ali u Ilijinom slučaju svakako zaslužena. Rekoše mi da se Ilija pod kraj života sve više povlačio iz svijeta koji je nekoć htio mijenjati, sve više tonuo u sebe. Vodi li neuspjeh ljevicu u nihilizam? Je li za borce „lipanjskih gibanja“ najčasnije bilo nestati? Ilija je i tu bio radikalan. To potvrđuje njegova posljednja životna gesta.

Oglasi