28. PISMO ZA NATAŠU

Najava: 28.Pismo Za Natašu 

Uskoro, sestro po duši, još samo malo, onih nekoliko dana:
” I ostavite se u miru, ne ludite po nama, dosta nam je vaših milosti, dosta nam je vaših sućuti, oglušite se vaših moljakanja koja obzirno ulagujete u svoje molitve, ne sjedite vi s nama u istoj sobi! Ne tražite nas na danjem svjetlu, ne tražite nas u bijelim noćima, ostavite se naše fino satkane tame, ne vežite nas uz ništa vaše, ništa niti nije vaše!, ne vežite nas uz sebe, uz vaše jučer, uz vaše danas, mi sada smo od sutra. Ostavite nas u nemiru, okujte svoje noge i stavite lančiće s privjescima teških kugli oko svojih vratova, dohodajte sitnim korakom do ruba velikog mola, nagnite se prema napred…” …
‘Dajem ti svoj plač, to je tvoj plač, sestro po duši, taj koji uvijek smije plakati.”

28. PISMO ZA NATAŠU

Nataša!
Ti se ne možeš izgubiti, nikada se nisi mogla izgubiti, ti se ne znaš izgubiti, ne sjećam se svega, niti onoga nakon našeg prvog ugledanja i tvojih komentara, znaš to, kada sam izašao iz sobe, gledali smo se, bezobrazno, ma balavica jedna!, si se nasmijala mamurluku mojeg iskrivljenog lica i isušenog tijela, sigurno i onim crnim gaćama za box, još si onako podsprdno, predivno iskreno rekla, to nakon nepriličnog upoznavanja: Šta ti je, jel tebi dobro? Dobro mi je, šta mi nebi bilo dobro. Zlo mi je ko psu. Smiješ se. A poslije će nas sustići smijeh gledanja kako čunjevi, ti zavidnici i pakosnici ljudske vrste, padaju u predivno zeleno, gorko more. Tog dana pukla mi je kičma, ali maramice sa strane uz pluća još se dugo nisu napunile ružičastom vodom teške upale.

Sve se desilo u trenu, tvoje obraćanje, moje saobraćanje, i sada vidiš do čega smo došli. Koliko smo daleko došli. I znaš da nas jedna, i znaš koja neispunjenost svake svima osim nama nezamislive mogućnosti nikada neće ostaviti na miru, da nas taj , umalo čeznutljiv, da ne kažem potresni nedostatak, kao nedostajanje, gubitak koji se nije stigao niti izgubiti, da nas neće nikada napustiti. Moje misli ponekad pripadaju tebi, moj duh uvijek vuće svoje tijelo oko tebe, ma gdje god bila. Nataša!, ne mogu da kažem kako ti mene zoveš!, sve ostalo što te učinilo i drži te velikom djevojkom sada, sve to pripada tebi, nikad to ne zaboravljaj!, piši mi onako kako si mi jednom pisala, znam da je s tobom sve i više nego u redu. Istina me nikad ne vara, ne vara ni tebe, pljuskala si ju po meni kao što se pljuska morskom vodom. Ko slatka mala Molly!, baš,baš.

Ti ne ostaješ u nevjerici Nataša, ti ne padaš u šok Nataša, ti si šokirala, i onda opet šokirala, i uvijek ćeš šokirati dosadne odrpance oko sebe. Ti ne plačeš vanredno, ne plačeš izvanredno, ti u sekundi zaustaviš svako nadolazeće plakanje, ne dopustiš mu, snagom svoje ustrajne volje, da se probije kroz tvoje oči. Ti si svjesna da se to ne smije. I ne dajem ti svoj plač, to je i tvoj plač, taj koji uvijek smije plakati, ne treba ti, štetno bi to bilo. Ti upravljaš svojim kozmosom. Usamljenost ne podlazi pod tvoje bojazni, ti samuješ tako da usamljenost nezna kako bi te dotakla, biti sama, biti sama, biti sama, sigurno je da više nisi i nećeš samovati niti biti sama, to je sada osigurano, jedino nemaš osiguranje od usamljenosti, ali niti o tome ne brineš, nema potrebe da brineš, ležaljka u sobi, ili na plaži, na kojoj držiš knjigu u rukama ispred glave, uvijek imam viziju te slike, viziju proizašlu iz te jedne fotografije koju si mi poslala u onom jednom pismu, stavlja me u mir, jasno mi daje na znanje da ne moram brinuti za tebe.

Ti ćeš Nataša, dogurati, doći i stići do samoga kraja ove ustajale stvarnosti, ako treba i vlakom kojim, sada već cijelo vrijeme putujemo prema zadnjoj stanici, onoj koja je sjecište paralelnih svjetova, sve da bismo, ovaj put zauvjek, jer činili smo to i ranije, ušli u stvarnost koja opstoji u izostanku broja vremena. Sve će biti ukinuto, sve se ukida, urušava samo u sebe, tako ti, tako ona i oni, tako ja, tako čak i mala Molly. Ti dobro poznaješ moju prijateljicu Molly. Ona je egzekutorica ovog masovnog pogubljenja. Pogubljenja bolesno umarajućih, neizdrživo dosadnih i očajničkih očitosti u vijestima laži. Upoznat ćeš ti nju još puno više i puno bolje. To me tako veseli. Sigurno i tebe jako veseli.

Nije li to krasno, ovako kada znaš što te očekuje. Pa tako je sve i počelo, prepoznanjem na pogled, pogled koji je govor. Umaraju me vizije takve vrste, vizije predznanja, umaraju me gotovo do umora. No pustimo to, ne moraš mi reći kako si, nemoj mi to uopće govoriti. Znamo kako smo. Odmalena spavaš noću i budiš se jutrom. Tako je bilo do zadnjih nekoliko godina. Da bi se onda sve okrenulo, da bi tvoje noći postale budne, da bi u njima rasla u svjesnosti svojeg podivljalog razvoja, da bi stasala u jednu drugu Natašu. Kažeš mi kako je dobro spavati noću, jako je dobro spavati noću,no što to točno znači? Spavati noću. Nataša, pa gdje si mi ti?, znam. Znaš. Moje bdjenje traje. Sada je potpuno preuzelo. Nabujalo je u svojoj prisutnosti. Oko se više ne zatvara. Moram ti reći: ovo je između tebe. I mene. Prisutnost je od najveće važnosti, neka se javlja i dok spavamo u kupeima, potaknimo je, nema više vremena za odmor od naših tegobnih i sjetnih umora. Uđi! Moramo ući u stalnu prisutnost.

Ovako to ide: Onaj koji govori dok spava, onaj koji boluje dok spava, oni koji vrište dok spavaju, koje se nemože probuditi dok spavaju, oni koji spavaju bez viđenih i zapamćenih snova. Onaj koji govori dok spava , ne smije prestati govoriti dok spava, mora otvoriti širom svoja usta, mora objesiti svoje riječi na ona prava, kaznena vješala, neka se slobodno njišu dok se ne probudi. Tada neka i dalje govori ili neka proguta svoje pogubljene riječi. Vidiš, tako to sada ide. Kažnjavali smo se predugo da bi bilo iole zdravo, to vodi u bolesna stanja, ali ja znam mlada moja Nataša, da ti ne možeš upasti u jednu takvu zamku, ti ne gajiš obmane , ti se ne trebaš pretvarati, ti stvaraš svojim bivanjem i svojstvenim si riječima koje si i meni u nekoliko navrata uputila. Dođe mi da se ulovim i zakoljem se kao gazelu. Nije li divno znati kamo se ide? A to još zovemo jednim izuzetnim putovanjem. Treba li ga tako zvati? Ulovit ću se! I hranit ćemo se. Sjedni ovdje, ti putnice, evo ti, uzmi ravno s papira, jedi, najedi se, trebat će nam snage. Još samo malo Nataša, povratka kući nema, smjer je nepotrebno i nemoguće odrediti .

Pogledaj kroz prozor vlaka, vidi ih kako samo suludo trče prema nama, otvorit ću prozor, slušajte!, da , vi tamo, slušajte: ostavite se u miru, ne ludite po nama, dosta nam je vaših milosti, dosta nam je vaših sućuti, oglušite se moljakanja koja obzirno ulažete u svoje molitve, ne sjedite vi s nama u istoj sobi! Ne tražite nas na danjem svjetlu!, ne tražite nas u bijelim noćima!, ostavite se naše fino satkane tame!, ne vežite nas uz ništa vaše!, ništa niti nije vaše!, ne vežite nas uz sebe!, uz vaše jučer, uz vaše danas, ostavite nas u nemiru!, okujte svoje noge i stavite lančiće s privjescima teških kugli oko svojih vratova, dohodajte sitnim korakom do ruba velikog mola, nagnite se prema naprijed i padnite u gustu, mesnatu vodu, u gorčinu mora! , da tonete polagano, tu vam je mjesto. Ležite dolje sa algama, njima prepričavajte svoja prepričavanja svojih ubojitih rutina. Tamo vam je bolje, kada ste se već tako drsko morali roditi. Idemo dalje, ajmo!, ionako će to more, tamo vani, uskoro postati tek jedna velika udubina do vrha ispunjena algama.

Nataša, ti si na sigurnom, sada si sigurnija nego ikada prije. A tako malo je to vremena, sveukupno. Dok si rasla , u sebi i van sebe, ah!, postala si točno onakvom kakvom sam i očekivao, jer sam te već i tada, odmah u trenutku, jako dobro vidio i umio čuti. Uvijek si znala izraziti sebe, toliko brutalno iskrena, nasmijem se još i danas, uvjek kad se sjetim. A kako li samo danas i budućih dana izražavaš sebe, volim na to pomisliti i o tome znati. Još onda, koju godinu nakon našeg ugledavanja, rekla si mi: ”Nemože to tako. Neću da mi pišeš prije nego što te pogledam u oči. I dugo te gledam u oči. Onda možeš. Onda se možeš i potpisati, ali onako kako te ja zovem.” Ja bih rekao da ćemo se iznova ugledati, u liku i stavu, upravo ovdje, na ovom vlaku, na koji mi bez tebe ne bi bilo moguće sjesti.

I sada me pogledaj u oči!, gledaj dugo, koliko god vremena ti treba. Onda će biti u redu, na mjestu sigurno, da ti pišem, možda, ako mi daš, i da ti se na napisano potpišem. Gledaj!

Oglasi