Slavko Goldstein – MALI VELIKI ČOVJEK

Piše: Denis Kuljiš

Umro je Slavkec Goldštajn. Ovu eulogiju napisao sam prije sedam, osam ili više godina u povodu nekog obilježavanja njegovih visokih jubileja što smo je održali u H,d,p i nemam tu što dodati ili mijenjati – teza stoji, a poneka ocjena možda je hiperbolizirana, ali to je moj stil. Između hiperbole i litote, što bi rekao prof. Hergešić, ja sam više na tom energiziranom dijelu literarnog spektra.

….

Slavko Goldstein je manja velesila u hrvatskom društvu. To nikome ne duguje, niti se to može objasniti bilo čime osim njegovim osobnim kvalitetima. Najodvratnije je slušati kako je on takav jer je Židov, bivši partizan, komunjara, ili političar koji je osnivao neku hrvatsku stranku – što su sve reakcije kojim se čoporski kolektivizam jedne uskogrude kulture brani od empirijskog dokaza individualnog uspjeha koji ne proizlazi iz općih okolnosti, nego se, naprotiv, realizira usprkos njima. Židov koji je jedva preživio, partizan koji se prvi distancirao od nomenklature, partijac koji je izašao iz partije, politički lider koji se smjesta uklonio sa stranačke liste da ne bi morao kao saborski zastupnik figurirati u tuđmanovskoj demokraturi, Slavko je žrtva i preživljavaoc, nonkonformist i kritičar, nepopravljivi kritizer, kojem ništa ne valja, naročito ne oni iluzorni uspjesi koje politika predstavlja kao etapne ciljeve na putu u svijetlu budućnost.

Partizan sa četrnaest, Slavko sa sedamnaest se vraća doma u Karlovac. Studirao je u Zagrebu, no unaprijed se diskvalificirao za pravljenje karijere – još u ratu primili su ga u partiju, a on se od partije distancirao, nije dalje predao “poveznicu”, pošto su mu se smučili zločini retorzije koji su, zapravo, bili masovni, a provodili su se arbitrarno još i poslije rata, dok se državni poredak nije učvrstio pa neregularna odmazda prerasla u regularnu represiju. Osim toga, Slavko je 1949. optirao za Palestinu s otprilike polovicom židovske populacije Jugoslavije koja je preživjela Holokaust. Vratio se poslije godinu i pol te priključio malenoj skupini koju je za stolom u “Kazališnoj kavani” okupio Ive Mihovilović, najiskusniji zagrebački novinar, kad 1953. pokreće “Vijesnik u srijedu”. Salonska figura, gospodin koji nikad u životu nije otputovao dalje od Trsta, šjor Ive je u klincu koji nije napunio ni dvadeset i pet, partizanu i emigrantu koji je već proživio cio život što je njega mimoišao, našao pandan i čovjeka od povjerenja, pa dok je sam držao prvu liniju u “Kavkazu”, Slavku je povjerio pozadinu, redakciju, te vođenje ključne rubrike, zabavne stranice, koja će u najvećoj mjeri odudarati od sivila socijalističke olovne štampe. Na tome se u ono doba zbilja nije stjecao ugled serioznog žurnalista – ambiciozni reporteri poput Ive Brauta izvještavali su o uspjesima žetve i o radnim akcijama, ali VUS se ubrzo prodavao u nakladi od 300 tisuća primjeraka, postavši prvi moderni masovni medij u zemlji.

Uz novinarstvo, Slavko je malo pisao za “Jadran-film” gdje je otišlo puno ljudi iz njegove generacije koji ga i sad zovu nadimkom “Muki”. Napravio je scenarij za film “Signali nad gradom” briljantnog srpskog režisera Živorada Žike Mitrovića, snimljen iste godine kad i Žikin fenomenalni “Kapetan Leši” s istim velikim jugoslavenskim glumcem, Aleksandrom Gavrićem. Ti su popularni filmovi bili apsolutno na razini holivudske produkcije, ali je žanr potom uništen kad su manje talentirani ljudi s jačim partijskim vezama počeli snimati “idejne” umjesto akcijskih ratnih filmova, pretvorivši ih u prilično odiozne “partizanske spektakle”.
Dotle je Slavko već u novom avataru. Od novinara, urednika i publicista, pretvorio se u izdavača, direktora izdavačke kuće koja publicira publicističke djela, u čemu je odmah postigao senzacionalne uspjehe. Osnovao je tvrtku “Liber” koja je 1970. izdala – “Sukob na književnoj ljevici” Stanka Lasića, karlovačkog skojevca Slavkove generacije, u ono doba nevjerojatno kontroverznu, jer je, za Titova života, pokazala da je u idejnom sukobu s Krležom tridesetih godina, Tito nastupao sa staljinističkih pozicija.

Baš “olovnih” sedamdesetih godina Slavko je izdao svoj najveći svjetski bestseler, moskovski dnevnik Veljka Mićunovića, jugoslavenskog ambasadora, koji je kao Titov izaslanik kod Hruščova, pratio praktično iznutra kremaljsku dramu prilikom priprema tajnog XX kongresa sovjetske partije, na kojemu su osuđeni Staljin i staljinizam. Izlazak te knjige, prevedene uskoro na sve važnije jezike, pratila je svjetska štampa kao prvorazrednu senzaciju. “Liberu” je pripalo dvadeset posto svjetskih tantijema. Uz taj najveći publicistički bestseler koji je ikad nastao u Jugoslaviji, Slavko je iste godine tiskao djelo drugog beogradskog autora, koje je postalo najveći domaći književni svjetski bestseler svih vremena – “Grobnicu za Borisa Davidoviča” Danila Kiša. Antistaljinizam koji obilježava oba djela, nije bio proskribiran u tadašnjoj Jugoslaviji, ali takva antikomunistička euforija nikad nije previše radovala domaću nomenklaturu. I, otkako su se uselili u drvenu baraku Jugoslavenskih željeznica preko puta zagrebačkog Studentskog centra, prostorije Slavkove “Sveučilišne naklade Liber”, gdje će kasnije Tuđman utemeljiti HDZ, bile su propisno ozvučene. No, pritiscima Slavka ne možeš zaustaviti. Neki se u fluidnoj situaciji osvrću i umiru od straha na svaki šušanj, a Slavko, tvrdoglav i konstruktivan kao R2D2, na kojega u mnogome nalikuje, u najmanju ruku izda epohalni bestseler i na poslovnom računu firme napravi veliki promet…

Poslije promjene režima, Slavko je osnovao privatni Novi Liber, pa nastavio nizati bestselere, koji su redovito sadržavali nemale kontroverzije. Primjerice, Anićev rječnik koji je izašao 1991. bio je duboko subverzivni projekt – jer što će Hrvatima država, ako u njoj ne mogu govoriti svojim, ustaškim jezikom, te pisati kao Tuđman u “Bespućima”, pa jednim potezom, pravopisnom regulativom, sve pismene ljude svesti na svoju razinu nepismenosti i tako ovladati duhovnim prostorom? Rječnik je skupa sa Silić-Anićevim pravopisom, zatim s Rječnikom stranih riječi i enciklopedijskim izdanjem koje sve to objedinjuje, bio divovski mega-mega bestseler, koji je Slavko poslije uvalio i preko novinskih kiosaka. To je Slavkov modus operandi: uvijek napravi nešto što je kilometrima ispred ideja u trulim mozgovima hrvatske kulturne elite, izazove neviđenu dževu, zaradi velike pare i, kad poslije deset godina svi vide da je bio u pravu i da je genij, pravi se, kao i oni, da to nije ništa, ismjehuje im se polukiselo-polunadmoćno te akumulira megavate odija, koje u ovakvoj sredini induciraju izuzetni duhovi.
Slavko je bio politički aktivan dok to još nije bilo legalno. Pisao je po novinama članke o Hebrangu, o dostignućima države Izrael, o svim javno otvorenim pitanjima koja su nervirala Partiju, a neke je i sam otvarao. U predsmrtnom košmaru režima, Slavko je uspio izdati “Moj slučaj” Vlade Gotovca, knjigu uznika i disidenta, koja već jasno najavljuje krah poretka. Da bi se on zaista neizbježno i dogodio, Slavko osniva prvu stranku hrvatskog pluralizma, Hrvatsku socijal-liberalnu stranku (HSLS). Odmah je skužio da nemaju izgleda za pobjedu na predstojećim izborima, ako se ne napravi široku koaliciju građanskih antikomunističkih stranaka, pa je formirao Koaliciju narodnog sporazuma, zahvativši zbilja široko, od Socijaldemokratske stranke Hrvatske gdje je Tonči Vujić okupio Miroslava Tuđmana i Vinka Grubišića (dok mu je Željka Antunović vodila knjigovodstvo), do HDS-a braće Veselica u kojem su bili i Slobodan Praljak i Markica Rebić koji je tu možda bio na zadatku kao udbaški pripravnik. Slavko je uspio nagovoriti Savku i Tripala, te njihov kružok lidera ražalovanih 1971., koji se redovno sastajao u vili generala Janka Bobetka na Tuškancu, da se priključe Koaliciji, a iz Amerike došao je dr Mate Meštrović, šef emigrantske krovne organizacije, Hrvatskog narodnog vijeća. Dakle, sve se učinilo i svih se okupilo, osim nečastivog koji je valjda već bio angažiran kod pobjedničke barakaške ekipe što se utaborila u Slavkovu nekadašnjem uredu u Savskoj ulici.

Slavkova potonja politička karijera uglavnom je nezamjetna, ali je bio itekako važan njegov društveni angažman na rušenju Tuđmanova poretka, preko raznih udruga i izdavačkih projekata što ih je sponzorirala međunarodna zajednica. Usporedno, naravno, bavio se komercijalnim izdavaštvom i u tome bio konzistentno uspješan. Napisao je dvije briljantne knjige, jednu sa sinom o Holokaustu u Zagrebu, a drugu o tome kako je u Karlovcu stradao njegov otac – to nije samo knjiga optužbe i knjiga bola, ona otkriva cijeli splet motiva građanskog rata što se iz 1941. nevjerojatno prenio u 1991. Zatim je istraživao broj žrtava Jasenovca, broj ubijenih na Bleiburgu na njemu svojstven način, što uvijek istjera iz kože čuvare otrodoksija, koji bi bili sretniji da im ne stavlja na raspolaganje svoje uvide, pronicive analize i mudre zaključke.

Vječno kontroverzan i u stalnom sukobu sa sredinom, što je, zapravo Slavko Goldstein? Slavko Goldstein je hrvatska kultura. On je njena autonomna institucija, istinska kozmopolitska manifestacija. Okružen je hrvatskom nekulturom, koja ga spontano odbija. Doista, osim tupih kulturbeamtera i ovakvog civilisationtraegera, što uopće imaš u hrvatskoj kulturi? I što će ti Goldstein, kad već imaš Thompsona?

Slavko je takva tema da posrami svakog novinara koji s njim nije napravio barem dvadeset kartica intervjua. Tko je bolji svjedok kulturne revolucije pedesetih godina, koje su bile najznačajnije razdoblje u povijesti jugoslavenskog i hrvatskog socijalizma, za razliku od, recimo sedamdesetih, odnosno 1971. koja uopće nije bila značajna, a nije ni zanimljiva? O Hrvatskoj pedesetih i o Palestini četrdesetih, o obnovi građanske štampe i o masonsko-intelektualnom krugu na potezu od “Palacea” do “Kazališne kavane”, o Krleži i Đilasu, o Dadi Elazaru i Ezeru Weizmanu, eto, sram me što ga nisam intervjuirao i postavio mu pitanja o tim ljudima i vremenima, umjesto što sam pokušao nadrljati portret, što nije pošten posao za poštenog novinara…

Oglasi