NEVIDLJIVO PRISUSTVO

Slika: René Magritte, Carstvo svjetlosti

Piše: Edit Glavurtić

U blizini ove slike mogla bih provesti život, pored nje se buditi i odlaziti na spavanje, piti poslijepodnevnu kavu ili večernji konjak, i ni za trenutak ne bi mi dosadila. Gledala bih je i gledala, odgonetala njeno značenje i pokušala dokučiti o čemu je slikar razmišljao dok je slikao siluetu krošnje, ili odsjaje na vodi. Pustila bih da me obuzme veliki mir koji iz nje zrači kao iz kristala, i čekala da se promjeni omjer tame i svjetlosti , pa da se sasvim smrači, i možda osvijetli još koji prozor. Kod ovakvih slika to je moguće, jer sve je ovdje na granici onog drugog, sve puno tajne koja gledatelja nježno obuzima, bez potrebe da u nju pronikne. Samo da stoji sa strane i promatra.

U srpnju se napunilo točno dvanaest godina kako sam stajala kao zatravljena pred ovom Magrittovom kućom, u vrelini bečkog ljeta, u poslijepodnevu punom glasova, u kom su turisti hrpimice zaposjeli Kunstforum u kom je izložba postavljena, a ja sam u onoj gomili stajala kao da sam sama na svijetu i nikog ne primjećujući zaljubljeno gledala, i kunem se da sam čula glazbu. Netko je iza onih osvijetljenih prozora svirao jedan od Chopinovih Nokturna, nježan i malo sentimentalan, a zvuk se prostirao preko mirne vode i neba i ja sam ga jasno čula. I tješilo me to nečije nevidljivo prisustvo iza prozora, i ako se mene pita, to je – to, krajnji cilj. Osjećaj da nisam sama, čak i kad jesam. Osjećaj da stvari nisu samo u onom što oči vide, a uši čuju. To je ta neuhvatljiva magija umjetnosti, koja se dogodi ponekad, ne prečesto, magija dobre slike ili knjige ili glazbe, koja se ničim ne da do kraja objasniti, ali koja nepogrešivo pronađe i svog čovjeka, i svoj trenutak.

Oglasi