27. PISMO ZA IZABELU

Dobra večer!
(toliko vremena kasnije)
Dobra večer, mlada damo!
(toliko vremena kasnije)
Pozdrav!
(toliko vremena kasnije)
Heeej Izabela bok.
(toliko vremena kasnije)
Izabela!
(nasmijemo se oboje pomacima usana i očima)

Dolazim ti uvijek navečer, kada je već noć. Taj kiosk je uvijek radio, do kasno, baš kako si i ti radila. Kako li se samo to dogodilo, Izabela! Nije se to samo tako dogodilo! Stajao bih u redu, a ispred mene bi se nakupilo civiliziranih građana, gledao sam kako se ponašaš, kako radiš, kako se doimaš. Uvjek poslovično uspravna, uvijek hladna, tako brza i precizna u radu, u svojoj bijeloj bluzi, ponekad i košulji, uvijek sređena i uređena, točno onoliko koliko je bilo dolično tom mjestu, uvijek taj tvoj gotovo strijeljajući pogled, to si bila ti, tako su te vidjeli, ako bi itko uopće našao shodnim kupiti nešto uzdignute glave.

U jednom trenutku ponovno sam uhvatio, protiv svih izgleda, tvoje oko kako me promatra, onako ispod sebe samog, i vidio kako to nije isto oko koje promatra poštene i uzorne građane cirkusa koji se već počeo sastavljati. Tvoj pogled u mene nije se promijenio u jednom trenutku, mijenjao se postepeno, sustavno i oprezno, postajao sve mekši sa svakim našim novim susretom. I moj pogled je postajao sve mekši, gledajući u razvijajuću mekoću tvojeg lica, tvojeg lica sve opuštenijeg, i onda nas je je ta opušena mekoća preuzela u potpunosti.

Oni su bili nepristojni, oni su bili neodgojeni, oni su znali biti drski, katkad i bezobrazni, oni su bili slijepa ogledala, oni su bili ništice, oni su bili ništa, odavno sam to naučio iz tvojeg pogleda u njih. Meni si dala uvid u Izabelu drugačijeg pogleda. Uvid u drugačiji izvor Izabelinog pogleda. To mi je bilo i više nego dovoljno. Za tada. Sada je naš kiosk srušen do temelja. Sada je cijeli grad jedan hiperkiosk, ti to dobro znaš. U njemu se vrte volovi, peku se kobasice, prodaju se metalne bačve svih tekućina za opijanje i pijenje, sportska oprema, čak i skije bez štapova, prodaju se olovke koje same pišu i bilježnice bez stranica, prodaju se djeca za šaku novaca i jedan okrugli kreker za svaka ta ušutkana usta, prodaju se automatski pištolji i automatske puške, bombe, luk i strijele, djeli se mahnito znanje u knjigama po dvije stranice, grad je cirkus mješovite robe, i cirkus jest u gradu.

Ti si, Izabela ovih dana na jednom krajnjem rubu grada, a ja sam na suprotnom krajnjem rubu grada, koliko li nam se toga dogodilo u tih mnogo mjeseci susreta kod kioska, koliko li je samo vremena prošlo od kad sam prestao dolaziti k tebi, i da ti kažem, bilo je to zbog one najdublje , najistinskije želje koja se rađala u nama, a činila se neostvarivom. Slutili smo. Sada, počelo je u ovim trenucima, ove noći u kojoj pišem za tebe, u kojoj ti pišem, i čim ovo pismo završim, naše jednake želje, ta jedna koja je ostala neizrečena, bit će ostvarena. Ispunjena poput nas dvoje, kako nikada prije ispunjeni bili nismo.

Tih večeri, dok bi oni bivali u cirkusu grada, ti i ja bismo bili sami, tih večeri mogli smo si najiskrenije pokazivati svoja prava lica, bilo je to tako neobično radosno, razgovarati s tobom pored kioska, i samo stajati s tobom pored kioska, izišla si van, u moju noć, stajati bez riječi izgovorenih naglas, mi smo , Isa moja, tada najtečnije i najtočnije komunicirali, gledajuči, saznavajući jedno drugo.

Da, je, ovo je pismo za tebe, ali ovo pismo pišem i tebi. Tebi ga pišem, moram ti to naglasiti, ono je put do nas, ono je put do ostvarenja naše jedine istinske želje, i zato ti to moram reči, i zato ti to govorim, i ovo je prvi put da jedno pismo pišem izravno nekome, da ga pišem tebi, Izabela!, ti si prva i bit ćeš posljednja. Poslat ću ti ga, Isa moja!, rekla si mi jedne od tih večeri prošlog, nedorečenog vremena: ”Možeš ti mene zvati Isa.” – i Isa te zovem. Poslat ću ti ga na točnu adresu na rub drugog kraja grada! Primit ćeš ga na ruke, i bez imalo čuđenja odšetat ćeš do stola u kuhinji, s onim radosnim a tako mirnim i tek procvalim osmijehom na jednom kraju usana, i sjesti ćeš za stol, i znati ćeš tko ti je napisao i poslao ovo pismo, i prije nego što pogledaš ime pošiljatelja na njemu, uostalom, nećeš niti tražiti to ime na koverti, sva u znanju, sva u saznanju, samo ćeš je otvoriti, jedan brzi potez nožićem, i isčupat ćeš me iz nje, i posjesti za stol, potrgat ćeš kovertu, to tada već nebitno pismo, i neću sjediti na stolici preko puta tvoje, sjedit ću na onoj odmah ljevo od tvoje , Isa moja, da nas tek oštri rub stola dijeli.

I onda nećemo reći, ponoviti puno toga što smo si izrekli prije, i šutnjom i mimikom naših lica, i pogledima naših očiju. Zatim će smijeh prevladati, svladat će nas , smijati ćemo se kako se samo radost zna i može smijati u neočekivanom čudu, na koje nismo i jesmo računali, tijela će nam se povijati prema dolje i leđa savijati unatrag, od tog smijeha!, od takvog smijeha!, jedva ćemo ga preživjeti, ali preživjeli smo mi i manje od toga, toliko snažnog, to veselje, drhtavica će nas tresti izuzete od nevjerice da sjedimo zajedno za istim stolom. Ostvarilo se točno ono što smo cjelo vrijeme, tamo u našim susretima, i željeli. I vidiš ,Izabela, uistinu se ta želja, koja je samu sebe dobrano slutila, dobrano slutila u nama, u tebi i u meni, tako je jasno, nije se tada znala niti mogla izreči, jer još u potpunosti nije bila svjesna da je upravo ona ta, naša najdublja jedina istinita i prava želja, ona koja je željela tebe, koja je željela mene. Vidiš, ostvarena je, osviještena je, živa je, sada je ona tek mi. Sjedimo za istim stolom, vidimo se , Isa moja, ustajemo i plešemo stupajući bočno oko stola, makar dvadesetak minuta tako, i odmičemo se od stola, na sredini kuhinje stojimo jedno ispred drugog, sve je to ples!, sumanuti ples! Vlak se kreće, vlak sporo ide, imamo vrijeme koje imamo , skinuo sam jaknu, pada snjeg, bijesni oluja, svijet pljušti po nama, pod je sklizak, snijeg se topi, u bluzama smo oboje, plešemo tvrdo, dodirujući se grudima u bluzama, bez gipkosti, nesavitljivo, jedan stup, na mjestu!, na mjestu smo!, radost svih osmijeha ne silazi nam s lica, dodirujemo se kako se mi dodirujemo, to je naš ples, i nitko nikada neće otkriti njegovu tajnu, tajnu koju smo ostvarili, Isa moja.

Tvoja pristojna suknja, tvoja uređena plava kosa, divota tvojeg pravog lica. Moja glava, moje tijelo skroz je uronjeno u tvoje biće. Više nikamo nemoramo odlaziti. I nećemo. Idemo još samo do sobe , idemo leći u bluzama u krevet, tako ćemo biti, tako jesmo. U supatništvu, u suputništvu, u ljubavnom ljubavništvu. Ovaj cirkus nas nema što više gledati!

Ljubim te, Isa moja, onako kako ti ljubiš mene. Počelo je. Odavno. Poljubi me u čelo, u obraz i tek onda u usta. Idemo, počelo je.

Tvoj jedini, jedino tvoj,
Kruno

Oglasi