26 .PISMO ZA KORINU

Fotografija: Mio Vesovć

Korina,
Korina, što si sve do danas uspjela učiniti? Korina, ti imaš trobojne oči, ja imam svoje perzijske defove – spiritualni je ovo okvir bubnja, nesmiljeno udara, neprekidno udara, metalno šušti i zvecka, i tako si napokon , kroz čvrste udarce munjevitih ruku i nogu, stigla do svojeg cilja, od nepomirenja, kroz beskonačna pomirenja do finalnog ostvarenja. Korina. Pišem ovo u vlaku, uskočio sam prije petnaest dana (moglo bi se raditi i o petnaest godina, stvarno bi), na jedan, svoj, na crveno-smeđi spori vlak, povratka sada više nema, odvest će me do zadnje stanice ove nebeske travestije, ali, pisat ću za tebe, kao što upravo činim sada, i pisat ću za njih do nesmiljenog kraja, kada će crveno-smeđi stati na jedno neobično kratko vrijeme.

Reci mi, Korina, da si uskočila na svoj vlak, da ti je uho skriveno iza kose uhvatilo zvuk zvižduka, posljednjeg poziva, i sada vidim, to jesi ti, kako stojiš na drugom kraju vagona, skroz u dnu, da, jesi uskočila u zadnji tren, i sada ćeš putovati mirno i ravnomjerno, svojim vlakom. Svojim. Ponijela si na svoj vlak zelenu deku koju sam ti dao da je imaš. Sada će ti poslužiti najbolje, sada je najpotrebnija, kolo-voz je najhladniji mjesec u kalendaru, na betonu i spaljenoj travi, najhladniji nakon uvijek radosno provedenog proljeća.

Što ćeš još učiniti, što još uopče možeš učiniti, Korina? Naposljetku može li itko više išta učiniti da bi zaustavio spori vlak u njegovom kretanju ka finalnom cilju, koji ne pruža mogućnost daljnjeg kretanja, jeli itko ikada mogao išta učiniti po tom pitanju? Znati ću to sa sigurnošću kada, a još malo je ostalo, još samo malo, kada stignem do te zadnje stanice. Ti si fućkala. Fućkaš li još uvijek? Fućka ti se? Ma daaaj!…, reči češ onako kako ti to kažeš.

Tvoje trobojne oči
Moji perzijski defovi

Sve si učinila, Korina! Točno na vrijeme, Korina. To nije tvoje pravo ime, neka se nezna, ne bih ga nikada otkrio, da-bog-neda! Da ti se noge, zajedno s ostatkom tijela, opet ne uzdignu uz vrata prema gore, da s visine zagušena zagušljivim zrakom, omaglica, Korina!?, da ne buljiš prazno a opet prodorno, u prosjećno veliku prostoriju, i onda kada zagut, prečvrste bogom sazdane otvorene šake, te baci, odbaci, pa onda letiš kao što se pada, u zid desno od vrata. Pusti se toga!, pustila si se toga, jesi li?, jesi, kažem ti prvi put, pustila si se jalova bivanja, no ti to nisi učinila, ti to nećeš učiniti, već si učinila po svom , uspjela si se trgnuti, kao onda otrgnuti, uspjela si sve učiniti na vrijeme, konačno si na svom vlastitom vrhu. Vlak ide. Kreće se.

Ti imaš sve što ti treba.Ti ne gledaš unatrag. Tvoje trobojne oči pretvaraju praznu livadu u igralište za ljude starije životne dobi, kao i za djecu iz šireg susjedstva.Tvoje trobojne oči pretvaraju samu tebe u kamenu ciglu, jesi li se ugradila u obrambeni zid, Korina? Ti držiš visoko u zraku prosvjedni plakat na kojem piše: MUETRE A IMPERIALISMO! Ako staneš, potpuno ćeš se slomiti! Zato juri brzim korakom, poveži u jedno prije podne sve točke u gradu koje uspješno povezuješ. Hodaj brže, i brže od toga, a do večeri su ostala još samo dva naizgled neispunjena sata, u kojima odmaraš svoje brzo hodajuće noge, brzo hodajuće biće, odmaraš u govorenju meni i u nenadanim šutnjama i u govorenju sebi.

Korina maršira od točke do točke, Korini se salutira kad u dvorištu sadi povrće i voćke.U tom ljudima poznatom parku, njihajuća mreža je sve viša, mreža se penje, ne postaje gušča.Tamo me nečeš sresti, tamo me nikad nisi vidjela,nikad me nigdje nisi srela, bio je to samo jedan malo dulji pozdrav. Kasnije, Korina, prema završetku našeg druženja, tvoj broj zvoni mi u ušima, tamo s drugog jastuka, glasan je, sve glasniji, moj mobitel se mrvi, tvoje govorenje nemogu više primiti u svoju ruku, mobitel je tada potpuno uništen, sve je oduzeto, čak je i tišina sobe nesnosno bučna. Oduzeto. Uzeto. Oteto. Jesi li to bila ti, Korina?

Tvoje trobojne oči
Moji perzijski defovi

utišani su i ipak, unatoč svemu osjetih olakšanje. Smotrila si svoje mogućnosti i okolnosti, smotrila ih preciznije nego ikada prije, ne odlaziš više u extreme, iako je i to bilo tek nekoliko pustih desetaka puta, ne više, i ostaje mi samo tebi za tebe pisati, dakle, ostaje mi za tebe ti mirno čestitati.

Korina, je li itko trebao na tebe čekati? Korina, je li itko trebao ostajati, je li itko tebao sebe ostaviti? Korina, je li te itko trebao zaustavljati? Korina, sada staješ pred dvostruko ogledalo, koje vijugava crna crta rastvara u dva. Sagledavaš sebe iz jednog jedinog pomno odabranog kuta, pažljivo provedenog u ostvareni plan.

Sastavila si svojim spretnim rukama, sagradila veliki drveni avion. Velik poput pravog velikog aviona. On stoji u dvorištu ispred kuće i zaklanja je. Nikada neće poletjeti, nema motore, nije mu namjena da leti, sastavila si ga da održiš sebe na mjestu koje bi napuštala, ali koje nikada nije moglo napustiti tebe. Čestitam ti na tome što si složila taj avion, ja to nikad nebih uspio. Zadržala si sve one česti i pri-česti i vrijednosti svojeg društva koje ti pripada i kojemu pripadaš. Čestitam ti što si se vratila i povratila, a da nikamo nisi niti otišla! Čestitam ti što si zaštitila onu najmanju i najmlađu, onu najranjiviju. To je najbitnije što si učinila. Najbitnije od svega, bitnije od svih drugih.Vlak ide, kreće se, nitko nemože sići s njega. Ma daaaj!, kažeš da ima, doduše rijetkih, koji mogu sići. Nasmije me to, u prošlosti. Sada si na mjestu, sebi kažeš i znaš.

Ti, Korina – tvoje trobojne oči.
Ja – perzijski defovi.
Kru-no

Oglasi