Žarko Jovanovski: NIKAD NE POŽELI DUPLI PELIN S LEDOM I LIMUNOM. NIKAD!

Rekao sam konobaru glasno – “Dupli pelin, molim!” Bio je to moj odgovor na njegovo rutinerski profesionalno postavljeno pitanje – ‘Što ćete popiti?’

U kontekstu našeg dugogodišnjeg prisilnog druženja problem izbora pića za konzumaciju do sada je imao samo jedan jedini mogući odgovor: pivo. Svi drugi odgovori ne bi bili dovoljno dobri, a usudio bih ustvrditi ni dovoljno promišljeni. Konobar i ja do sada nismo mogli zamisliti drugačiji scenarij. Osim toga, bio sam duboko svjestan, sve do večeras, da bi svaki poremećaj u procesu narudžbe pića na šanku mogao izazvati tektonske poremećaje u našem odnosu, a o tragičnim reperkusijama bilo kakvog drugačijeg razvoja situacije nisam smio niti pomisliti. Izazivati sreću drugim opcijama u narudžbi pića bila bi riskantna igra s moguće tragičnim posljedicama.

Ali večeras sam osjetio izuzetan napad inspiracije, želju da se pod svaku cijenu izborim za svoju slobodu. Ne znam od kud mi je došao taj (lažni) osjećaj nade da je u ovom surovom svijetu ikakva promjena moguća. U trenu mi je samo prošlo kroz glavu da je drugačiji, bolji i humaniji svijet moguć. Valjda sam ovih dana gledao neko sranje na televiziji, valjda neki usrani dokumentarac o herojskoj borbi afričkih naroda protiv mrskih kolonizatora ili neko slično romantizirano sranje pa sam si umislio da i ja mogu izboriti svoju slobodu od stege rutine koju mi je nametao mrski konobarski neprijatelj. Ili sam svoju borbu za slobodu samo sanjao? Snovi koji put znaju dovesti do apsolutno besmislenog ponašanja jedinki u društvu. Snovi sugeriraju da je nešto moguće (a u snovima je sve moguće) ne bi li nesretni sanjar nakon buđenja ipak shvatio da je brutalnost realnog svijet jedna stvar, a apsolutno razigran privid snova nešto sasvim drugo.

Daljnji razvoj situacije dao mi je za pravo u mojim razmišljanjima da konobaru moj iznenadni pobunjenički i pomalo bahat stav o mogućnosti slobodnog izbora neće dobro sjesti na želudac. Njegova ruka koja je, čim sam otvorio usta da kažem svoju narudžbu, automatizmom krenula uhvatiti otvarač za boce, ostala je blokirana u zraku. Ošamućen mojom pobunom, kako je moju želju za duplim pelinom namah shvatio, ni on nije bio siguran što bi slijedeće trebao učiniti. Lice mu je u potpunosti izgubilo boju. Sva krv otišla mu je u spolni organ koji je počeo bujati. Ne od uzbuđenja nego od bijesa. Točno mu se vidjelo u izrazu lica kako sasvim ozbiljno razmatra mogućnost da dohvati metlu koja stoji na par metara iza njega ne bi li me njome isprebijao do smrti.

Što su moje riječi ‘dupli pelin, molim’ zapravo značile za njega?

U prvom redu to je značilo da jednom bezveznjaku poput mene mora posveti više vremen nego je to potrebno, više vremena nego je ikada pomislio da mi može i hoće posvetiti. U drugom redu, pive su tu, u hladnjaku na dohvat ruke, a po pelin mora u hladnjak stražnje prostorije. To bi značilo da treba napraviti desetak koraka u jednom pravcu (do hladnjaka s oštrim pićima) pa desetak natrag (do šanka), a potom mora napraviti još desetak koraka ne bi li vratio bocu s pelinom u hladnjak s oštrim pićima i još desetak da se ponovno vrati do šanka. To je čak četrdesetak koraka koje bi morao napraviti da ja dobijem svoj usrani pelin. Nije se uopće usudio pomisliti što bi bilo ako bih ja kroz nekoliko minuta zatražio još jedan pelin. Onda bi to bilo čak osamdesetak koraka da me usluži. To naprosto ne dolazi u obzir. Kada se tom silnom hodanju pribroje daljne radnje, na primjer, ručno odšrafljivanje čepa na boci i nalaženje čiste čaše (gdje da ovdje u ovom dnu od birtije dovraga nađe jednu čistu čašu?) pa još stavljanje najmanje dvije kocke leda u tu jebenu imaginarnu čašu (led, led, led – gdje do vraga da večeras nađe led?), da ne pričamo o tome da mora potražiti limun i izrezati jednu krišku ne bi li tu krišku nekako položio u čistu čašu i zadovoljio moje pohotne sebične prohtjeve – shvatio je da on to sve naprosto odbija napraviti. Ja to ne zaslužujem. Zbog mene se to neće desiti. To je sve previše posla, to ne ide, to neće proći! I na kraju krajeva gdje je dovraga stavio taj prokleti limun? Za limun je čak bio siguran da ga negdje ima. Zadnje čega se sjeća u vezi limuna bilo je da je prekjučer neka mlada hipsterica tražila čaj s limununom, ali s toplim limunom (kakve idiotske ideje – tko želi jebeni topli limun u čaju – u kojem jebenom holivudskom filmu je vidjela to sranje?) pa je u nedostatku boljeg mjesta za zatopljavanje limuna strpao kiselkasti agrum (dok nitko u birtiji nije obračao pažnju na njega) u gaće pored svojih jaja. Nije se mogao sjetiti niti jednog drugog mjesta gdje bi se limun bolje zagrijao. I sad se pitao u očaju nije li limun još uvijek možda u gaćama jer se pouzdano sjeća da je toj hipsterskoj pizdi prije dva dana na kraju odnio obični espresso. Ona na to uopće nije reagirala jer je razgovarala mobitelom i zapravo joj je bilo svejedno kakvu tekućinu stavlja u sebe.

Kada je odvrtio film o događaju od prije dva dana, konobar me ozbiljno pogledao u oči. Strava koja se formirala na njegovom licu kada je shvatio da sam odlučan u narudžbi duplog pelina naprosto se ne može opisati ljudski općeprihvaćenim izražajnim sredstvima.

Onda je pribjegao zadnjoj opciji prije nego krene primjenjivati agresivnije metode u obračunu sa mnom.

– “Rekli ste da želite dupli pelin, ako sam dobro shvatio?” – pitao je još uvijek ruku blokiranih u zraku.

– “Da. Dobro ste shvatili, želim dupli pelin. Želim jedan obični usrani dupli pelin s mnogo leda i s jednom jebenom kriškom limuna unutra!”

– “Baš dupli?” – gotovo da je zajecao konobar kada je shvatio da se neću predomisliti i da će me ipak morati isprebijati metlom koja stoji na dva metra iza njega.

Jedno vrijeme smo se samo gledali u oči. Bilo je to mentalno odmjeravanje snaga i unutrašnje volje. Krajičkom oka primjetio je kako se igram velikom staklenom pepeljarom dajući mu do znanja da ona u svakome trenutku može postati oružje kojim ću braniti slobodu svog izbora. Da, dragi moji konobaru – i pepeljara može biti oružje kada kucne odsutni čas borbe za slobodu… Potom je procijenio da mu pepeljarom ne mogu zadati toliko jak udarac da ne bi stigao do metle iza njega. Mogao bih ga čak i promašiti, a onda je on na konju.

Kada je već umislio da je pobijedio u ovoj igri živaca, svrnuo sam na tren pogled prema aparatu za gašenje požara koji je bio obješen na zidu ni pola metra lijevo od mene. To mu je dalo za misliti. Moj napad teškim aparatom za gašenje požara mogao bi ga više ozlijediti nego što bi mene mogla njegova metla. Imao je još samo jednu nadu. Gdje je dovraga stavio nož? Pogledao je oko sebe, a onda shvatio da je nož pao na pod. Kalkulantski precizno je izračunao da ću ga pepeljarom pogoditi u glavu ako pokuša pokupiti nož s poda, a onda će mi ostati još i dovoljno vremena da dohvatim aparat za gašenje požara kojim bih mu bez problema mogao smrskati lubanju.

Našao se u bezizlaznoj situaciji.

– “Želite dupli pelin s ledom i limunom?” – ponovio je još jednom da dobije na vremenu. Glava mu se doslovno pušila od grčevite potrage za dobrom idejom kojom bi me spriječio u mom suludom naumu da preko njegove grbače dođem do duplog pelina s puno leda i s kriškom limuna.

– “Da. Želim baš dupli pelin s ledom i limunom!” – Rekao sam pobjedonosno se bližeći trenutku kada ću konačno izvojevati svoju dugo priželjkivanu slobodu izbora. – “Želim jebeni dupli pelin s dvije jebeno velike kocke leda i s jebeno velikom kriškom jebenog limuna! Koliko to još puta moram ponavljati?”

Na riječ ‘limun’ osjetio je kako ga nešto pritišće u gaćama. ‘Doista čudno’ – pomislio je konobar. – ‘Kako je dovraga moguće da ga do sada nisam osjetio? Leži tu već dva dana, a ja ništa…’

Onda je nastao potpuni tajac u prostoriji. Slavodobitno sam se nakesio. Konačno ću barem jednom u životu dobiti ono što želim. Eksperiment je uspio i ja sam na pragu velike pobjede. Morat će mi dati moj dupli pelin. O kako je život predivan…

No potom je mozak konobara ubacio u petu brzinu. Osjetio sam to i shvatio da stvari možda trenutno ne stoje dobro za mene kako si ja to umišljam.

Nonšalantnim pokretom bahato je uzeo otvarač za boce i njime otvorio pivu. Nisam znao što da mu odgovorim na taj bezobrazluk. Sva moja samouvjerenost je trenutno isparila.

Stavio je flašu s pivom pred mene na šank i tiho, s neskrivenim trijumfalizmom u glasu rekao:

– “Oprostite, ali nemamo više pelina…”

Oglasi