OBRANA SMEĆA

Dok su građani, shvativši da države nema, uzeli u ruke kante napunjene vodom i krenuli spašavati svoje kuće, a gusti dim potpuno prekrio Split, otoke i zagoru, dotle je premijer u studiju HTV-a, poput pauna samozadovoljno, drvio nešto o uspjesima svoje stranke, da bi mu onda netko šapnuo kako paljevina i užas prijete drugom gradu u državi, a možda i šire, te da tamo građani sami biju bitku s vatrenom stihijom.

Piše: Heni Erceg (Mladina)

Najvažnije je sačuvati Karepovac! Samo da ne uhvati Karepovac… Bila je to dvodnevna molitva Splićana, dok je vatrena stihija, zahvativši predgrađa Splita, prijetila poharati i sam grad. Ipak, činilo se da je i od stambenih kuća, čiji su okoliš već lizali ogromni plameni jezici, od izgorjelih šuma, sela i okućnica uokolo Splita važniji upravo taj Karepovac. Važan skoro kao spomenik kulture, kao sama Dioklecijanove palača. A riječ je zapravo o legendarnom, ogromnom smetlarniku na prilazu gradu, gdje se sve te enormne količine otpada, ljeti dakako udvostručene, ne recikliraju, ne podliježu nikakvoj suvremenoj obradi, nego se samo zatrpavaju zemljom ispod koje kuca jedna smrtonosna ekološka bomba. Ona čiji bi plinovi, da je zahvaćena vatrom, naprosto eksplodirali, a silina kemijskih otrova zagušila bi ne samo građane Splita nego bi možda mračni oblak otrova prekrio i dobar dio ove male države. Čiji bi nadgrobni epitaf onda bio: Ugušila se u vlastitom smeću!

Jer baš je smeće Karepovca postalo metafora države u danima kada su upravo požari zbog suše i izrazito visokih temperatura itekako očekivani. No uobičajene meteorološke pojave zatekle su, eto, hrvatsku vlast, pa je u dva duga dana divljanja vatre, koja je komotno bila ušetala u rubne, gusto naseljene dijelove Splita, sustav posve kolabirao, a vatrena je stihija razotkrila totalnu nefunkcionalnost države. Sistem obrane od požara delegiran je tako na same građane, na ono malo vatrogasaca, bijedno opremljenih, s vozilima koja ne bi prošla tehnički pregled, na navijačke skupine i turiste. Dok su građani, shvativši da države nema, uzeli u ruke kante napunjene vodom i krenuli spašavati svoje kuće, a gusti dim potpuno prekrio Split, otoke i zagoru, dotle je premijer u studiju HTV-a, poput pauna samozadovoljno, drvio nešto o uspjesima svoje stranke, da bi mu onda netko šapnuo kako paljevina i užas prijete drugom gradu u državi, a možda i šire, te da tamo građani sami biju bitku s vatrenom stihijom. I tako je premijer odlučio, ali tek sutradan, sjesti u vladin avion i spustiti se u Split. Istodobno, cestom je jurilo čak šest službenih vozila, e kako bi premijera i svitu mogli dovesti negdje na sigurnu udaljenost od vatrene stihije. Tu je odmah pokušao minorizirati opasnost i kolaps države, kazavši kako je požar „interesantan i medijski atraktivan zato jer je zaprijetio jednom velikom gradu.“

I još ignorantski dodao kako je sustav obrane funkcionirao sjajno, unatoč tome što je čitava zemlja dva dana pratila goloruke ljude, prepuštene samima sebi, u borbi za stihijom. Uzaludan je stoga bio premijerov pokušaj manipulacije, arogantno negiranje činjenica o neopremljenosti sustava obrane, zapuštenosti vatrogasnog sustava, kasnom dolasku vojske, o neuvjetnom i opasnom splitskom odlagalištu smeća. A onda se ta duboka neodgovornost vladajuće elite i njeno tipično preziranje građana do kraja izrodila u otvoreni, vatreni sukob međusobnih taština sitnih birokrata i političara. Prvi je metak ispalila predsjednica države i vojna zapovjednica, kazavši negdje u Salzburgu kako vojska nije na vrijeme izašla na požarište, što je usput rečeno bila notorna činjenica, ali dovoljna da se ministar obrane namusi poput mimoze i najavi svoju ostavku. Koju je međutim premijer odbio prihvatiti. Jer da je „Damir odličan ministar“, drug i starešina…, da bi sukob na vrhu potom eskalirao, bacajući posve u drugi plan nesreću koju je vatra proizvela u Splitu i okolici.

Pa se nacija danima bavila ostavkom jednog ministra od kojega se nije ni mogao očekivati inteligentni refleks hitnog slanja vojske u pomoć vatrogascima i građanima. Nije naime ministar obrane Damir Krstičević, koji je spuštenog nosa i povrijeđene taštine mahao danima svojom ostavkom, da bi je potom povukao, kriv što je zakazao u obrani od požara. Za njega vojska ionako služi samo za ratovanje, danas u Afganistanu kamo rado šalje svoje vojnike, jučer u Bosni gdje je pod njegovim zapovjedništvom 1995. „oslobađan“ Mrkonjić Grad i u njemu počinjeni strašni ratni zločini. Ubijeno je i u jamu bačeno čak 186 civila srpske nacionalnosti, da bi godinu dana kasnije prilikom eshumacije ustanovljen krajnje okrutni način njihove smrti. Iako je Hrvatska televizija na dan masakra lažno izvjestila kako je riječ o ubijenim srpskim vojnicima, ispostavilo se da je najstariji „vojnik“ imao 92 godine, te da su u grobnici uglavnom žene i stari ljudi. Civili, dakle, ubijani svirepo, udarcima u glavu i oštrim predmetima.

Sadašnji ministar obrane tada dobija čin generala kao nagradu za „čišćenje“ Mrkonjić Grada u Bosni, ali je i osumnjičen za ratni zločin u toj državi. Priča tipična za ove prostore: zločinac u tuđoj državi, heroj u vlastitoj! Ali kako onda od čovjeka, koji je velebni ratni put utabao skrivajući mračnu tajnu o etničkom čišćenju civila u susjednoj državi, očekivati da jedan strašni požar shvati drukčije nego kao prirodno čišćenje terena. Ako ne etničko, svakako od nekog korova. Uglavnom, ministar obrane i ono splitsko odlagalište smeća dio su iste priče. O državi nastaloj i građenoj na opasnom, toksičnom smeću.

 

Oglasi